Trenutno pregledavate Preminula s. Heliana Kodba

Gospodar života i smrti pozva našu dragu susestru

s. Helianu, Anu Kodba

iz Marofa, Sv. Martin na Muri

okrijepljenu sv. Sakramentima u vječni pokoj 17. listopada 2021. god. u 18:15 sati, u Domu sv. Josipa, u Đakovu, u 87. godini života i 62. godini sv. zavjeta.

Sprovodni obredi bit će 19. listopada 2021. god. u 14:00 sati na groblju u Đakovu, potom slijedi sveta misa zadušnica u samostanskoj crkvi Presvetoga Srca Isusova u Đakovu.

Pokoj vječni daruj joj Gospodine!

Nekrolog

Rođena:        11. srpnja 1935.

Prvi zavjeti: 28. svibnja 1960.

Umrla:      17. listopada 2021.

U mjesecu listopadu, dok su sestre u molitvu svete krunice uključivale velike nakane Crkve i svijeta, sestra Heliana sve je pratila svojom patnjom i žrtvom. Velikom blagošću podnosila je prikovanost za bolesnički krevet, strpljivo je sklapala ruke te je do zadnjih sila pratila molitvom one koji su joj cijeli život bili povjereni: najprije biskupi, svećenici, a zatim i bolesnici koje je susrela tijekom svojega liječenja u bolnici. U predvečerje sunčanoga jesenskog dana, za vrijeme sv. mise u Dvorani Florentini i dok su sestre u samostanskoj crkvi molile Večernje hvale 29. nedjelje kroz godinu, sestra Heliana sve je teže disala te je u 18,15 sati „ustala“ iz ovozemaljskoga sna u vječni život. Kao što je u razgovoru za Vjesnik đakovačko-osječke nadbiskupije(6/2012.) rekla: „Svaki je dan gotovo isti. Ustajem u 5 sati i prva misao mi je uvijek: ‘Ustat ću i tražiti onoga koga ljubi duša moja.’ (usp. Pj 3, 1)“ Sestra Heliana preselila se svojemu Ljubljenomu istoga dana kada je u Vatikanu, i u svim stolnim crkvama, svečanom svetom euharistijom otvorena Sinoda koja će trajati do 2023. godine, posvećena temi “Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje, poslanje”.

Sestra Heliana rođena je 11. srpnja 1935. godine u Marofu, Gor. Međimurje. Bila je osmo dijete svojih roditelja, oca Mije i majke Doroteje rođ. Trnat. Na krštenju dobila je ime Ana, ali su je od milja prozvali Anika. Već u petoj godini izgubila je oca. Kao najmlađa, stalno je bila uz majku. U selu nisu imali školu, nego je morala ići u Sv. Martin na Muri, gdje je bila i župna crkva. Zbog udaljenosti, ali i zbog ratnih nemira, jer bilo je vrijeme Drugoga svjetskog rata, uvijek ju je pratila sestra, a u zimsko doba često je izostajala s nastave. Već u trinaestoj godini umrla joj je iznenada i majka, što je za nju bio težak udarac, ali se tješila u društvu svoje braće i sestara. Te je godine operirala mandule u bolnici u Varaždinu i tamo se srela s časnim sestrama koje su radile na tom odjelu. Jedna ju je njegovala i tješila, jer joj nitko nije dolazio u posjet.

S četrnaest godina pošla je u službu u Maribor. Gospođa, kod koje je služila, bila joj je jako dobra, kao majka. Uvijek ju je vodila u kazalište, ali u crkvu, nažalost, vrlo rijetko. Kada je došla na godišnji odmor, jedna gospođa je nagovorila njezina brata da Aniku preda njoj, budući da ona nije imala djece. Brat je to dopustio te je Anika ostala  kod te gospođe do osamnaeste godine. Gospođa joj je bila dobra, ali jer je živjela u istom selu, bilo joj je teško što nije kod svoje kuće.

U svojoj 18. godini otišla je u Zagreb gdje je našla posao: čuvanje djece kod jedne mlade, vjerničke obitelji. Roditelji su bili prosvjetni djelatnici. Imali su četvero male djece. Anika se lijepo uklopila i bila je prihvaćena kao član te obitelji. Djeca su je zavoljela te su i roditelji bili sretni. No u njoj je tinjala želja za samostanom. Gospodin Drago Machiedo je bio rodom s otoka Hvara, gdje je imao kuću te su svakoga ljeta svi išli na more. I tu je Anika susretala časne sestre te je stalno mislila o tome da i ona postane redovnica. Gospođa ju je odgovarala od toga plana, jer joj je bilo žao ostati bez Anike. Kad im se jedno dijete razboljelo te moralo na liječenje u bolnicu Rebro, gospođa je imala priliku vidjeti naše sestre koje su požrtvovno dvorile i njegovale bolesnike. Dijete je, nažalost, umrlo, a gospođa se pomirila i pristala na Anikinu želju.

Naša sestra Konstancija radila je tada na Rebru. Ona je bila iz istog mjesta te je Aniku uputila na samostan u Đakovu. Tako je ona s 22 godine došla u Đakovo u kandidaturu. Bilo je to 1957. godine. Spomenuta obitelj opremila ju je potrebnim stvarima, umjesto roditelja. Uvijek je ostala povezana s njima i oni s njom.

Kao kandidatica bila je na filijali u Sjemeništu. Tamo joj je bilo jako lijepo. Pomagala je u kuhinji i spremala je bogoslovske sobe. Razveselila se kada je bila pozvana u postulat. Tijekom toga vremena bila je na dužnosti kod gostiju, a poslije je radila u blagovaonici i kuhinji. Radosno se pripravljala za novicijat. U novicijatu dobila je ime sestra Heliana.

Sestra Heliana imala je dug i težak put do ostvarenja svojega zvanja. Napokon joj se ostvarila želja i položila je Prve svete zavjete u 25. godini života. Ona je, kao malo koja sestra, od Prvih svetih zavjeta do kraja svojega služenja bila samo na jednom mjestu apostolata, a to je Biskupski dvor u Đakovu. Tu joj je bila povjerena briga za cijelo domaćinstvo, koju je zdušno prihvatila i nastojala spajati molitvu i služenje. Posebno je bila zadužena za uređivanje stana svećenikâ, kasnije i biskupâ. Bila je prikladna osoba za taj posao. Stekla je povjerenje kod svećenikâ kao marljiva, iskrena i diskretna osoba, koja nije nikomu smetala, a uvijek je stigla sve obaviti.

Doživotne zavjete položila je 1966. godine, a na svečanosti bila je prisutna obitelj iz koje je došla u samostan.

Uza sve redovite poslove, posluživala je mnoge ugledne goste, koji su često dolazili u Biskupski dvor: biskupe, prelate, nuncije i njihovu pratnju. U svojoj odanosti dodvorila je bolesnoga mons. Rudolfa Šverera. On ju je nagradio putovanjem u Rim jubilejske 1975. godine, a u oporuci joj je darovao i putovanje u Svetu Zemlju. Cijeli se svoj život revno držala njegova savjeta kod primanja dužnosti, da mu nikada ništa ne iznosi što se događa u sestarskoj zajednici, jer on voli i poštuje sve sestre. Tako je sestra Heliana ostala osoba mira, koja je radije prešutjela, negoli se na nešto potužila. Na istom mjestu bila je 61 godinu gdje je jednakom spremnošću nastavila trošiti svoje sile služeći bližnjima. Uza svoj posao budno je pratila događaje u Crkvi i svijetu i sve je uključivala u svoje molitve.

Sestre svjedoče da je u zajednici njegovala mir i slogu te s radošću pamte godine proživljene s njom. Sjećaju se da je sa svima bila u dobrim međuljudskim odnosima te uvijek spremna prihvatiti ono što je teže i što traži veću žrtvu. Nije joj bilo teško ustajati jako rano i s ljubavlju raditi uvijek iste, obične poslove, koji su zahtijevali vjernost u malim stvarima, ustrajnost, unatoč zaprjekama, i urednost.

U vrijeme pandemije, uzrokovane zarazom koronavirusa, počeli su problemi s bolovima u nogama, ali su se pretrage odgodile i bolest se pogoršala. U kolovozu ove godine primljena je u osječku bolnicu. Kada se iz bolnice vratila u samostan, u Dom sv. Josipa, često je pričala o patnjama ljudi koje je ondje susrela. Zadnjih dana, kad su bolovi bili jako teški, jednoj sestri je rekla: „Prikazujem za obraćenje grješnika i za mir u svijetu.“ Drugom je prilikom rekla kako biskupe prati molitvom na njihovim putovanjima i u njihovoj službi, te joj se i jave sa svojih putovanja.

Draga naša sestro Heliana, dok vam zahvaljujemo za nesebičan primjer požrtvovnosti, jednostavnosti i dobrote, teškoga života prihvaćena s ljubavlju od najranijega djetinjstva, molimo za nova duhovna zvanja koja će takvim žarom i predanjem svjedočiti Božje milosrđe i vjernost u današnjem vremenu.

Marijo, Kraljice Krunice, zagovaraj i moli za svoje odano dijete i povedi je u okrilje Božanskoga Srca, kako bi s anđelima zajedno pjevala vječnu slavu Ocu!

s. Celina Hlupić / s. Nada Martinković