Sestra Agnela Emilija Spaić

Sestra AGNELA (Emilija) SPAIĆ

Rođena: 14. veljače 1932.
Prvi zavjeti: 15. svibnja 1959.
Umrla: 4. veljače 2026.

U devetnici Gospi Lurdskoj, dok se molitva „Zdravo Marijo“ niže za naše bolesnike, s. Agnela doživjela je svoje posljednje dane u „predvorju raja“, kako je nazvala Dom sv. Josipa u Đakovu. Tu je i preminula, okružena sestrama, 4. veljače 2026. godine u 22 sata.

Sestra Agnela potječe iz kršćanske obitelji, od oca Pere i majke Kate rođene Adžić. Rođena je u Rajevu Selu. Istoga je dana bila i krštena u rodnom mjestu, u župnoj crkvi sv. Ilije, proroka, i dobila je ime Emilija. Ona je bila najmlađa, a imala je još jednu sestru i jednoga brata. Imala je malo više od godinu dana kada joj je tata tragično preminuo. Majka je s 26 godina ostala udovica. Nije se više udavala, živjela je samo za svoju djecu. Mamin brat bio im je jako dobar i pomagao im je.

Majka se brinula i za vjerski odgoj svoje djece. Jutarnju i večernju molitvu, kao i svetu misu, nije nikada propuštala. U školi se predavao vjeronauk, predmet koji je ona  jako voljela. Završila je četiri razreda osnovne škole i opetovnicu. Prvu sv. Pričest primila je s osam godina. U svojem Životopisu napisala je da joj je to bio „dan radosti“. Dan prije prvi se put ispovijedala i od tada je pazila da ne bi što sagriješila, ili da se ne bi posvađala s bratom ili sestrom. Zato bi rano otišla u krevet, da bi izbjegla mogućnosti za svađu. Sv. Potvrdu primila je u petnaestoj godini.

Sestra s. Agnele mlada se udala. I ona je razmišljala o udaji, ali je Gospodin promijenio njezino mišljenje jer su u njihovo selo došle na službu Milosrdne sestre sv. Križa. Kada je župnik u crkvi najavio dolazak sestara, jako je lijepo ocrtao lik redovnice: „…one su Bogu posvećene, odrekle su svega i žive životom žrtve.“ O tome je još zapisala: „Dok je on to govorio, ja sam u duši osjećala toplinu, mir, radost i divljenje. Mislim i sigurna sam da je u moju dušu pala prva klica zvanja.“ Često je razmišljala o njegovim riječima i više je molila. Kada su sestre došle u selo, uključila se u crkveni zbor i pomagala im je što god je trebalo. Gledajući sestre, bila je sigurna da je to i njezin put. Kao mlada djevojka, voljela je društvo, ples i zabave, ali je postupno gubila interes za to. Više je vremena provodila u molitvi. Želja da postane časna sestra bila je sve jača i ona je odlučila poći u samostan.

Došla je u Đakovo 1950. godine, kada je navršila osamnaest godina. Sljedeću je godine ušla u postulat. Osjećala se sretnom jer se približavala svojemu cilju. Kada je ušla u novicijat, molila je Isusa da joj pomogne da može iskoristiti svaki čas i da pripada samo njemu. Nažalost, nakon osam mjeseci boravka u novicijatu, teško se razboljela na pluća, i morala ga je prekinuti. Poglavari su je poslali kući da se izliječi. Liječila se u sanatoriju Brestovac na Sljemenu. Kod kuće je ostala četiri i pol godine. Njegovala je svoj molitveni život i svakoga dana išla je na svetu misu. Čitala je Bibliju i živote svetaca. Ovako o tome razdoblju piše: „Župnik u R. Selu bio je vlč. Ivan Kopić. On mi je puno pomogao u duhovnom životu. Obavila sam zavjet čistoće. Tada sam odlučila cijeli život živjeti samo za svog Zaručnika. U Samostanu ili u svijetu. Bila sam nošena ljubavlju moga Boga.“ Održavala je vezu sa sestrama, koje su je hrabrile i za nju se molile. Zdravlje joj se popravilo i molila je da je opet prime u samostan. I bila je uslišana. Ponovila je postulat i novicijat te se radosno pripremala za svete zavjete.

Prve sv. zavjete položila je 1959. godine. To je bio dan velike sreće, jer je konačno postigla ono što je tako žarko željela. U samostanu završila je privatno osmoljetku i jednu godinu bolničke škole. Prva dužnost bila joj je u Pakracu, u bolnici, gdje je radila u transfuziji dvije godine. Budući da ni ona, ni druge sestre, nisu imale stručnu spremu za rad u bolnici, dolaskom novoga „upravnika, koji nije bio sestrama sklon“ sve su dobile otkaz. Ona je dobila premještaj u Osijek, gdje je u katedrali sv. Petra i Pavla vršila dužnost sakristanke i pomagala je u kućnim poslovima. „Na župi život bio je veoma različit od bolničkoga. Tu promjenu prihvatila sam u poslušnosti i rado. Prihvaćena sam bila dobro u zajednici u kojoj je vladao pravi redovnički duh, a napose zajedništvo i ljubav. Dana 15. svibnja 1965. godine smjela sam položiti doživotne zavjete u Đakovu u Samostanu. Radost i sreća bila je neopisiva. Moja zajednica radovala se sa mnom i srdačno me dočekala kada sam se vratila u Osijek. Za 4 mjeseca slijedio je premještaj u Brodski Varoš. Rastanak je bio težak. Mnogo smo svi suza prolili. Tada sam osjetila koliko smo u sestrinskoj ljubavi bile povezane.“ U Brodskom Varošu bila je šest godina sakristanka i kućna poglavarica. Svojim je sestrama pružala primjer marljivosti i uslužnosti. Suosjećala je sa svakom susestrom i nastojala je ublažiti teškoće koje život sa sobom donosi. Ovdje joj je dobro došlo iskustvo rada u bolnici, jer je obilazila ležeće bolesnike, siromahe i zapuštene. Za Božić i Uskrs vodila je brigu da se pripreme za svete sakramente. Jedna dobra gospođa kupila joj je mali motorni bicikl. Njime je obilazila bolesnike i potrebite.

Iz Brodske Varoši pošla je na Sušak. Tamo je, uz sakristansku službu, dvije godine dvorila župnika i njegovu majku. Posebno se radovala što je tu bila u zajednici s majkom M. Amadejom Pavlović, ali je već nakon mjesec i pol doživjela veliku bol i žalost zbog njezine iznenade smrti. Sa Sušaka premještena je na Trsat gdje je bila na dužnosti u blagovaonici i pomagala je gdje je trebalo. Ondje je doživjela da su sestre bile složne u svemu. Ostala je jednu godinu, a tada je dobila premještaj u Skopje, u biskupsku rezidenciju. Ondje je boravila 30 godina. Obavljala je razne kućne poslove, imala je brigu za biskupa i biskupsku kapelicu, a dvanaest je godina bila i kućna poglavarica. Ondje je pokazala svoje gostoprimstvo jer su mnogi biskupi, svećenici, redovnici i redovnice kod njih nalazili smještaj i okrjepu. Bilo je to veoma zahtjevno polje apostolata, posebno u vremenu Domovinskoga rata u Hrvatskoj. Ni u najtežim trenucima nije ju napuštala vedrina i mir. Uz mnogobrojne svoje dužnosti, rado je priskočila u pomoć i sestri u kuhinji, kada ju je trebalo zamijeniti. O tome još piše: „Uz svu prezaposlenost molitva je bila na prvom mjestu. Kapela nam je bila najdraži kutak u kući.“                                                     

Tijekom tolikih godina bilo je mnogo lijepih, a ponekad i teških trenutaka. Sestra Agnela sve je prihvaćala iz ruke Božje, jer je vjerovala da joj sve što se događa služi za posvećenje. Naše sestre su djelovale u Makedoniji 50 godina: u bolnici, župi, biskupskoj rezidenciji i dječjim jaslicama. Zbog manjka sestara i zbog velike udaljenosti od Đakova, poglavari su odlučili povući sestre iz Skopja. Bili su teški dani rastanka, ali je s. Agnela i to prihvatila kao volju Božju. Sljedeće mjesto bilo joj je u Županji gdje je obavljala razne kućne poslove. Ostala je samo godinu dana. Već u poodmakloj dobi, bilo joj je teško penjati se u stan na drugi kat i bila je 2011. godine premještena u Đakovo, u Dom sv. Josipa. Tamo se uključila u njegu starih i bolesnih sestara, a kasnije je neumorno pomagala gdje god je trebalo u potrebama zajednice.

Sestrama, koje su živjele sa s. Agnelom, duboko se usjekla u sjećanje njezina pobožnost. O razdoblju kad je njegovala starije i bolesne sestre piše: „Zadovoljna sam. Rado sam prihvatila ovu dužnost, uvjerena da je to volja Božja. Molim Boga da mi dade snage da se sva istrošim u ljubavi.“ Čak i na bolesničkom krevetu znala je tako moliti i izražavati svoje štovanje i hvalu Bogu, kao da je na klanjanju.

Sa zahvalnošću za njezin primjer molitvenoga i redovničkoga života, molimo za dušu sestre Agnele i vjerujemo da je doživjela sjedinjenje s Onim kojemu se cijeloga života klanjala, kojemu je vapila i kojega je slavila. Vjerujemo da su je u njezinu prijelazu u vječnost dočekale i bl. majka M. Terezija Scherer i bl. s. Ulrika, čijem se zagovoru posebno utjecala dok se kao novakinja liječila te je vjerovala kako je ozdravila uz njihovu pomoć s neba. Molimo da nam Gospodin udijeli novih predanih i molitvenih duša, svećenika i redovnika, koji će mu, poput s. Agnele, svim srcem u bližnjima služiti.