Nekrolog
Sestra ANTONIJANA (Marija Anica) PERIĆ
Rođena: 1. siječnja 1939.
Prvi zavjeti: 23. lipnja 1962.
Umrla: 29. studenoga 2024.
U životu sestre Antonijane isprepliću se od ranoga djetinjstva patnja i bol, s jedne strane, i milosrdna skrb nebeskoga Oca za ljubljeno svoje stvorenje, s druge strane. Zašto je baš tako tvrd bio njezin životni hod? Križ će ostati tajnom u školi ljubavi i predanja dobre s. Antonijane. U njezinu se životu uistinu ostvaruje poruka antifone koju rado pjevamo: «Križ mi daruje milosrdno srce. U Križu je tajna, tajna ljubavi.»Praćena zagovorom Svih svetih franjevačkoga reda predala je blago svoju dušu Gospodinu i, okružena sestrama, preminula 29. studenoga 2024. godine u 21,30 sati, u Domu sv. Josipa, u provincijalnoj kući u Đakovu.
Evo njezina životnog puta prema Životopisu koji je sama napisala: «Rođena sam 1. siječnja 1939. u Gorjanima, kao kćerka Antuna i Marije Perić, rođ. Karalić. Krštena sam istoga dana u župnoj crkvi sv. Jakova u Gorjanima. Naime, majka je rano ostala udovica i imala je kćerku Mariju iz prvog braka, a potom se udala za mog oca. No, sreća nije dugo trajala. Kad sam imala samo 5 mjeseci, majka je umrla. Bio je to šok za cijelu obitelj. Brigu za mene preuzele su baka i teta, a sestra mi je pružala svu svoju ljubav i bila mi je poput druge majke. Otac, koji me isto jako volio, oženio se drugi put kad mi je bilo 9 godina i tada sam dobila još dvije polusestre, Ružicu i Evu. No, moram priznati, tadašnja očeva žena nije me prihvaćala i zbog toga sam puno trpjela. Ali očeva ljubav i ljubav moje sestre Marije umanjili su tu patnju. Otac koji mi je puno značio i koji mi je bio sve na svijetu, umro je kad mi je bilo 11 godina. Bol zbog gubitka, osjećaj napuštenosti i usamljenosti glasno su odjekivali u mom srcu. Osjećala sam se neprihvaćenom od ljudi, ali istovremeno u meni je rastao jak osjećaj Božje prisutnosti i brige. Voljela sam moliti i duboko u sebi sam znala da je Bog jedini na kojeg se mogu osloniti i koji me nikada neće napustiti.»
Što je sve zbijeno u ovih nekoliko rečenica, to znade samo dobri Bog. Ali, svi ovi događaji oblikovali su i pročistili srce, tako da je u Anici rasla čežnja za potpunim predanjem Bogu u zajednici Milosrdnih sestara sv. Križa, koje je promatrala i zavoljela u svom rodnom mjestu. U devetnaestoj godini, godine 1958., stupila je u naš samostan. O svom redovničkom putu piše: «S pouzdanjem u Božju providnost koja me nikad nije napuštala, započela sam svoju kandidaturu, potom novicijat, a nakon godinu dana novicijata položila sam svoje prve redovničke zavjete 23. lipnja 1962.»
Geslo «Sve na veću slavu Božju» bila joj je pokretačka snaga u svim izazovima koji su je susretali. Na povjerenim dužnostima pokazala je da je marljiva, da joj je cilj proslaviti Boga po svemu što čini. S puno ljubavi obavljala je na prvoj filijali, u župi u Vinkovcima, sakristansku službu i sve kućne poslove, potom se u Bošnjacima izvježbala u kuhanju, a 1969. godine poslana je u Split, u ulozi odgovorne sestre u novoosnovanoj sestarskoj zajednici, u Kapucinskom samostanu Gospe od Pojišana. Nakon 3 godine premještena je u Vis i prihvatila posve nepoznatu dužnost njegovateljice u Domu za stare osobe. Brzo je naučila svu njegu i bila je od svih prihvaćena i priznata. Ni tu nije znala za odmor. Slobodno vrijeme koristila je za ručni rad koji je naučila još u rodnom selu. Na dužnosti u Visu ostala je punih 14 i pol godina. Potvrđena kao dobra i ljubavlju prema Bogu vođena u svom ophođenju s ljudima, bila je prihvaćena i poštovana od svih. Kao takva dobro je došla u provincijalnu kuću, u Dom sv. Josipa, za dvorbu naših bolesnih sestara.
Smisao za žrtvu, blagost i nasmiješeno lice bili su očiti u njezinu služenju. Dala se voditi Božjom ljubavlju i nesebično je služila bližnjima, trudeći se na sve načine ublažavati njihovu bol. Uvijek je pokazivala veliku osjetljivost za ljudsku patnju. Providnost ju je vodila u razna mjesta i na vrlo različite službe. No ona je vedro prihvaćala izazove, svjesna da služi Isusu. Tako prima službu sakristanke u Portu, na otoku Krku, i vrši ju od 1990. do 1998. godine. Zatim je uređivala, jednu godinu, katedralu u Đakovu, a onda je ponovno bila odgovorna u zajednici u Splitu punih 6 godina, vršeći uz to i dužnost sakristanke. Iz Splita je premještena u Slavonski Brod gdje preuzima dužnost kuharice u našoj kući.
Zacijelo su svi ti izazovi ostavili trag na njezino zdravlje te je zbog narušena zdravlja premještena 2010. godine u Trnavu, gdje svoju ljubav prema Isusu četiri godine svjedoči kuhajući sestrama i poslužujući goste u ovoj rado posjećenoj i prometnoj kući. Potom se vratila u provincijalnu kuću gdje je jednu godinu obavljala male službe u Domu sv. Josipa. Za nju još nije nastupila “mirovina“ te je pošla 2015. godine ponovno u Slavonski Brod gdje je vodila brigu za domaćinstvo i kuhala za sestre. Kad su joj sile oslabile, premještena je u Marijin dom na Vrhovcu gdje je vodila brigu za održavanje prostorija. Svagdje se pokazala kao prava i dobra redovnica koja je znala koristiti slobodno, makar i kratko, vrijeme baveći se nama poznatim njoj vlastitim ručnim radom.
Kada je 6. veljače 2023. godine primljena na bolesnički odjel Doma sv. Josipa, u provincijalnoj kući, jako je teško disala. Njezina povezanost s Bogom i zahvalnost njemu očitovala se i u tim najtežim trenutcima. Govorila je: „Jako mi je teško disati, ali hvala Bogu…“
Uvijek iznova, svakoga dana, svjesno je polagala ispit vjernosti i milosrdne ljubavi, a zajednica joj s razlogom zahvaljuje za svjedočanstvo dobrotom i marom ispunjena života i potvrđuje opravdanost njezina odabranog gesla za zlatne zavjete, koje je slavila 2012. godine, U tebe se, Gospodine, uzdam!
Majka Marija, čiji je zagovor usrdno molila pripremajući se za samostan, neka je i sada dočeka s anđelima i Svim svetima franjevačkoga reda te ju povede u slavlje klanjanja Trojedinomu Bogu, kojemu je toliko omiljela. Neka sada našoj Provinciji i Družbi izmoli nova duhovna zvanja koja će se, poput nje, sa zahvalnošću Spasitelju klanjati i njemu jedinomu služiti.
s. M. Blaženka Perković