Trenutno pregledavate Sestra Evica Eva Grdić

Gospodar života i smrti pozva našu dragu s. Evicu u vječni pokoj 11. studenoga 2021. god.

Molimo da Gospodin, izvor spasenja i oproštenja, udijeli našoj sestri vječnu radost u nebeskoj domovini.

Nekrolog

Rođena: 11. 12. 1951.

Prvi zavjeti: 14. 9. 1974.

Preminula: 11. 11. 2021.

U mjesecu, u kojem nam sjaji primjer i zagovor Svih svetih, dok je lišće prekrivalo naše staze i jesen nas svojim bojama upućivala na ljepotu vječnosti, životni put sestre Evice išao je prema svojem smiraju. Nakon molitve Krunice Božjega milosrđa, koju su uz postelju sestre Evice predmolile s. Valerija Široki, provincijalna poglavarica, i njezine savjetnice, te nekoliko sestara iz zajednice Doma sv. Josipa, životni put sestre Evice uronio je u zagrljaj Božje ljubavi, kad je preminula u 15,40 sati.

Sestra Evica rođena je 11. prosinca 1951. godine u Novoj Bukovici od roditelja Karla i Katarine, rođene Podmanicki, a krštena 13. prosinca u Župi Uznesenja Marijina, Nova Bukovica. U obitelji od četvero djece bila je treća po redu. Dva su brata starija od nje, a sestra je mlađa. Roditelji nisu bili baš imućni, ali su bili duhovno bogati kao praktični vjernici. Radom svojih ruku i znojem lica dali su svakomu djetetu kruh u ruke. Otac je najprije radio kao šumar, a onda je bio premješten na pilanu u Pivnice, te je znao biti odsutan od kuće i po cijeli tjedan. Kad je subotom dolazio kući, djeca bi ga s radošću čekala jer su znala da nikada ne dolazi praznih ruku. Mala je Eva primjećivala da je nju osobito volio. Na tom radnom mjestu otac je izgubio prste na lijevoj ruci te je ubrzo opet bio vraćen u šumarijsko skladište drva blizu njihove kuće. Mama je radila svakodnevne kućne poslove, brinula se velikom strpljivošću za sve. Eva se sjeća da ju je mama vodila u crkvu te joj sklapala ruke pred velikim oltarom Uznesenja BDM, pred Djevicom Marijom  čiji joj je kip ostao trajno pred očima.

U svojem životopisu prije novicijata, naglasila je: „Dobro se sjećam, do svoje sedme godine nikada se nisam protivila maminim naredbama i zapovijedima. Kada mi je rekla da nešto napravim dok je nema kod kuće, uvijek sam napravila s velikim veseljem i bila sam sva sretna kada sam ju mogla obradovati.“ Bila je živahno dijete i voljela je trčati za loptom, pa se prvi put usprotivila roditeljima kad je trebalo krenuti u školu. Mama je imala strpljenja i lijepim načinom htjela joj je dokazati da treba ići u školu. U tom je trenutku mala Eva osjetila majčinu bol zbog svojega protivljenja. U školi se brzo snašla i uklopila, ali nije voljela učiti. Polaskom u školu pošla je i na vjeronauk. U drugom razredu primila je Prvu sv. Pričest.

Radoznalo i ispitljivim pogledom promatrala je časne sestre. Mislila je da postoji neki kraj gdje žive takve osobe te joj je bilo žao što i ona nije iz toga kraja. Kada je koja prošla kraj nje ili kada je koju vidjela izdaleka, u njoj se nešto neizrecivo odigralo. Cijelo joj je biće počelo drhtati, ali ne od straha, već od nečeg što se ne može izreći. Pomislila je da je to bilo možda od prevelike radosti. Poslije je shvatila da ju je time Gospodin na neki tajni način privlačio. Dalje u svojem životopisu piše: „Mnogo sam čitala glasnike u kojima je bilo nešto o sestrama. Više puta sam gledala iste slike a da nitko nije znao. Uvijek sam razmišljala i došla sam tako do zamisli, one koje ništa nemaju, sebe daruju drugima, zašto ne bi i ja tako. Tu želju dugo sam nosila u svojoj duši. Tada mi je Gospodin prepustio ono što mi je bilo najteže: Kome i kako izreći ono što je dugo bilo zatvoreno u meni samoj.“

Mama joj nije povjerovala, jer je bila neozbiljna kad je rekla da bi išla u samostan, pa ju je upisala u Zagrebu na tečaj šivanja, koji je trajao šest mjeseci. No, nije stanovala kod gospođe kod koje je trebala stanovati, nego kod svojega brata, koji ju je stalno pokušavao odvratiti od njezine odluke. Ali, ona se nije na to obazirala jer je u njoj bio „Jaki“. Nakon tečaja vratila se kući gdje su je mnogi, koji su čuli da planira ići u samostan, pokušali odvratiti. Ali, što su je više odvraćali, to je u sebi osjećala veću odlučnost.

O prvim danima u samostanu piše: „Dan moga odlaska od dragoga doma bio je 8. travnja 1967. Bio je to dan zvanja. Došla sam u samostan. Na vratima samostana prvo što sam ugledala bio je Isus s raširenim rukama. Zastala je, izgledao mi je kao živ. Prva dužnost bila mi je u blagovaonici. Tu dužnost sam s velikim marom održavala. Tu sam se naučila velikodušno prikazivati i slati svaku žrtvicu Gospodinu.“ Nakon četiri mjeseca pošla je u Prištinu, na filijalu. Vratio joj se prijašnji otpor prema školi, ali svjedoči kako je, uz pomoć Marijinu, kojoj se najviše tada molila, i pod njezinim okriljem, završila medicinsku školu, te se 1971. godine ponovno vratila u Đakovo. Te iste godine primljena je u postulat. U postulatu je bila na raznim dužnostima, ali najviše u šivaonici i praonici. Iako je u toj godini osjetila bol za obiteljskim domom, odlučila je hrabro ostati i ustrajno ići naprijed. Pri kraju postulata zapisala je: „Hvala ti, Gospodine, za sve milosti koje si do ovoga časa sijao u moju dušu i koje ćeš mi dijeliti na ovom putovanju. Daj mi milost da dužnosti koje mi budu naložene svjesno izvršim.“

Tako je putovanje s Gospodinom išlo dalje, prolazeći dvije godine novicijata, od jeseni 1972. do Križeva 1974. godine, kada mu je rekla svoj prvi „da“ po zavjetima. Nakon položenih Prvih zavjeta krenula je u Osijek gdje je radila u bolnici kao medicinska sestra, na neurokirurškoj intenzivnoj, do 1976. godine. Zatim je premještena u Zagreb, na Rebro, gdje je radila na IV. kirurgiji, na vaskularnom odjeljenju do 1989. godine. Te je godine posjetila svoju majku u Novoj Bukovici gdje je nakon toga doživjela prometnu nesreću na cesti. Glava joj je bila jako ozlijeđena. Kad je dovezena u bolnicu na Rebro, mozak je bio u takvom stanju da je sve izgledalo beznadno. No, ipak je ostala na životu. Bila je na bolovanju do 1991. godine, kada su dokumenti predani invalidskoj komisiji, te je 1992. godine ušla u invalidsku mirovinu. Od godine 1989. vodila se parnica s vozačem te je i dokazano da krivnju za prometnu nesreću s ovako teškim ishodom snosi vozač. Godine 1995. zaključen je sudski proces u korist sestre Evice.

Sestre se sjećaju sestre Evice bila kao savjesne i revne u životu zajednice, u molitvi, zajedničkim vježbama,  kao i u obdržavanju dnevnoga reda. Jako je voljela svoje zvanje. U radu je bila uredna, marljiva i požrtvovna,  zauzeta za dobro bolesnika, a u timskom radu odgovorna. S puno poštovanja odnosila  se prema pretpostavljenima, kao i prema suradnicima. Od svih je bila  poštovana i voljena. U zajednici se osjećala kod kuće, zauzeta i spremna dati uvijek  malo više. Nije se štedjela, radovala se ako je nečim mogla razveseliti zajednicu, napose glačanjem rublja. Bila je osobito spretna i uspješna u glačanju koprena. Znala je uljepšati zajedničke prostore, primjerice ručnim radom, u čemu je bila vrlo precizna, kao i u uljepšavanju kućne kapelice, napose za blagdan Božića. Bila je vrlo dosjetljiva te je znala  svakoj vizitatorici, koja je prilikom generalne vizitacije boravila u zajednici, izraditi goblen.

Sav njezin mladenački zanos prekinut je prometnom nezgodom. Nakon velikih teškoća, morala je ponovno učiti hodati i govoriti. Samo Bog zna kako joj je bilo živjeti s posljedicama te nesreće. Ali očuvala je smisao za točnost, urednost, kao i pedantnost za šivanje i za ručni rad. Tako je pomagala u šivaonici dokle god je mogla; do 2012. godine u šivaonici Doma majke M. Terezije, a nakon toga u šivaonici Doma sv. Josipa, do ljeta prošle godine. 

Draga naša sestro Evice, prati nas i s neba svojim osmjehom i moli za nove revne duše koje će svoje zvanje voljeti poput tebe.

Marijo, Majko milosrđa, zagovaraj svoju vjernu štovateljicu i povedi ju u društvo Presvetoga Trojstva i svetih anđela, na slavu Božju!

s. Nada Martinković