SESTRA TEREZIJA BOŽENA POŠTULKOVÁ
rođena 23. veljače 1954., Prvi zavjeti 25. ožujka 1977., umrla 9. siječnja 2024. u Kroměřížu.
Vrijeme je Božji dar koji se pretvara u ljubav.
Navedene riječi čule su se jednom u govoru na Staru godinu, za vrijeme svete mise zahvalnice za proteklu godinu. Mi sada zahvaljujemo ne samo za prošlu godinu, nego za cijeli život naše sestre Terezije. I sami smo iskusili kako je i svjesno, i ne znajući svoj život pretočila u ljubav.
Sestra Terezija sama je sastavila svoj Životopis 2022. godine, koji sada ovdje donosimo:
Proživjela sam vrijeme totalitarnoga režima, vrijeme o kojem se u samostanu malo ili uopće ne govori. Istina, režim više nije bio tako oštar kao što je bio 1950-ih. Ali, totalitarni je režim i dalje trajao. I nije nam bilo lako ustrajati i ne iznevjeriti Gospodina, kao ni poglavare. Ponekad se osjećam beskorisnom. Čini mi se da nas sestre u ono vrijeme, pa i sadašnja generacija sestara, nisu i ne shvaćaju previše ozbiljno. Govori se – to su oni koji nisu imali novicijat… Čini mi se da je naš život bio možda beskoristan. Ali će kod Boga biti drugačije.
Pohađam iz malog sela Střelice u regiji Hané, blizu Litovle. Moji su me roditelji s ljubavlju prihvatili kao svoje drugo dijete. Rođena sam u bolnici u Šternberku, gdje sam i krštena treći dan nakon rođenja, jer je svećenik iz naše župe bio poslan u jedinicu PTP (vojna jedinica za prisilni rad) i nitko nije znao kada će se vratiti.
Odrasla sam u vrijeme totalitarnoga režima, kada su se seljaci zatvarali u sela, oduzimala im se imovina, osnivale se JZD (poljoprivredne zadruge) … Teško mi je padalo kada su nam krave odvodili u JZD, kada smo morali javljati koliko smo imali kokoši, svinja, gusaka i prema tom broju morali smo predavati jaja, mast…. Bila sam mala, ali sam bila svjesna velike nepravde. Jednom su mojeg oca odveli ljudi sa STB-a (tajne policije). Nije ga bilo cijelu noć. Kakva li je bila naša radost kad se ujutro vratio… Molili smo se usrdno za njegov povratak.
Baka i mama bile su jednostavne i pobožne žene. One su mene i mog starijega brata naučile moliti. S njima sam išla u crkvu od malih nogu. Tata je često bio jako bolestan. Kasnije je rjeđe išao u crkvu. Sva briga oko kućanstva, bake i djece bila je na majci, koja je također bila dosta bolesna i kao mlada žena, nakon operacije oka, otišla je u invalidsku mirovinu.
Od prvog do petog razreda pohađala sam osnovnu školu u selu. Jako se rado sjećam svog starog učitelja i svojih kolega i kolegica iz razreda. Jako mi se svidjelo u školi. Nisam primijetila da je učitelj komunist i da nam brani vjeronauk. Rado sam išla na vjeronauk i to od prvog do devetog razreda. Od šestog razreda počela sam ići u školu u Uničov. Prva godina u velikoj školi i u velikom razredu s tridesetak đaka bila mi je teška. Bilo je teško i kada je razrednica dolazila u našu kuću i nagovarala moje roditelje da ne idem na vjeronauk, govoreći da će mi to štetiti. Bila je to ista ona razrednica koja je dopustila da se kolege u razredu rugaju mom bratu zbog njegove vjere, a koju je moj otac izbacio iz kuće, kad nam je došla u posjet. Nakon velikih praznika svi, koji smo išli na vjeronauk, morali smo se prebaciti u drugu školu. Bili smo sretni što smo tu modernu školu zamijenili starom. Nazvana je samostanskom školom jer se nalazila na mjestu ranijeg pijarističkog samostana. Ravnatelj škole bio je korektan i vrlo ljubazan prema nama. Puno nam je pomogao, iako je zbog nas, vjernika, vjerojatno morao mnogo pretrpjeti. I naš župnik, P. Vojtěch Kliment, bio nam je veliki primjer. On nas je poučavao u školi. Također nas je redovito vodio u župni dvor, gdje nas je tajno poučavao.
Otprilike u dobi od trinaest godina počela sam imati velike sumnje u vezi svoje vjere. Zahvaljujući ustrajnosti moje prijateljice, koja je uvijek dolazila kući po mene, prije sakramenta pomirenja, koji je kod nas bio redovito jednom mjesečno, i čekala me. Išle smo zajedno i prebrodila sam to razdoblje. Gospodin me sebi privlačio. Godine 1968. došlo je do političkoga popuštanja. U šumskoj kapelici u Žichlíneku, blizu Rychnova, počela su se održavati redovita okupljanja za različite skupine. Počela sam ići tamo s nekoliko djevojaka iz naše župe na djevojačke susrete. Tamo sam, za jednog susreta, susrela sestre svetoga Križa iz Chorynja koje su nam došle nešto “govoriti”. Bile su to sestra Pavla Křivánková i sestra Bernadetta Růžičková. U povratku smo se s njima vozile vlakom i, uz pjesmu i razgovor, putovanje je brzo proletjelo. Sestra Pavla pozvala nas je u posjet Chorynju. Nakon dugo vremena, otišla sam tamo s jednom prijateljicom i jako mi se svidjelo. Pozvali su me da dođem tijekom praznika. U to sam vrijeme pohađala Srednju medicinsku školu u Olomoucu. Za vrijeme praznika odlazila sam na honorarni posao da zaradim nešto novaca. Otišla sam u Chorynje u kolovozu, nakon završetka stažiranja. Tamo je upravo počinjao tečaj duhovnih vježbi. I umjesto da pomažem, sjedila sam u kapelici ili sam razgovarala s voditeljem duhovnih vježbi, fra Janom Víchom. Kad sam krenula kući, kao da me nešto sprječavalo. Otišla sam do sestre Pavle, koja me pratila tijekom mog boravka, i rekla joj da bih se željela prijaviti kao kandidatica. Vratila sam se kući, sretna što sam bila primljena. Kod kuće je to bilo gore kad sam rekla roditeljima. Tata se jako naljutio, a mama je plakala. Bila sam jedina kći i roditelji su računali na moju pomoć u starosti. Nakon tri mjeseca stigla je vijest da je svim redovima zabranjeno primati nove članove. Roditelji su se smirili i u kući više nismo razgovarali o tome.
Nakon završene Srednje medicinske škole u Olomoucu, počela sam raditi na dječjem odjelu u bolnici u Šternberku. Nastavila sam putovati do Chorynja. Nakon nekog vremena dogovorila sam se s poglavarima da ćemo imati tajnu formaciju. Započela sam ju zajedno s jednom drugom djevojkom – Aničkom Drímalovom. Kod oblačenja, koje je bilo tajno, u sobi poglavarice, iza zatvorenih vrata, dobila sam ime sestra Terezie, a Anička – sestra Marie Goretti. Na preporuku poglavara dogovorili smo se da ćemo nas dvije stanovati zajedno u Olomoucu. Zaposlila sam se u KBC-u, na odjelu ginekološke kirurgije. Sestra Marie Goretti zaposlila se u vojnoj bolnici, na odjelu interne medicine. U početku smo živjeli s još jednom djevojkom, Eliškom Kovalovom, u kući jedne stare gospođe, u Hejčinu. Kasnije smo sestra Marie Goretti i ja stanovale kao podstanari u Mahlerovoj ulici. Bile su to dvije manje, hladne sobe, koje smo skromno, ali lijepo opremile. S oduševljenjem smo započele novicijat, radosne što možemo nastaviti svoj put za Gospodinom. Po mogućnosti, u svemu smo zajedno sudjelovale. Redovito smo posjećivale sestre u biskupiji, gdje je sestra Lidvína Orságová preuzela brigu o nama . Tražile smo i ispovjednika. Preuzeo nas je o. Josef Šich. Redovito se sastajao s nama i tumačio nam Konstitucije i sve ono što je bilo potrebno. Sestra Marie Goretti počela je izvanredno završavati školu za medicinske sestre. Išle smo redovito jednom mjesečno u Chorynje, gdje se za nas brinula sestra Bernadetta Růžičková. Nekoliko je puta dolazila k nama u Olomouc. Bilo joj je dosta teško, jer je morala doći u civilnoj odjeći.
Rado sam se brinula za bolesnike na odjelu i nadam se da sam dobro obavljala svoj posao. Puno sam molila za pacijente, a ako je bilo moguće, zvala sam i svećenika, iako to tada nije bilo dopušteno. Često sam morala slušati različite primjedbe, ali sve me to još više sjedinjavalo s Gospodinom. Nakon otprilike osam godina rada u tri smjene, osjetila sam umor i potražila sam posao u tadašnjem OÚNZ-u (Zavodu za zapošljavanje). Zaposlila sam se u ambulanti tadašnje Moravske željezare. Radila sam u dvije smjene. Nisam imala pojma da je željezara komunističko uporište i kako nas tamo promatraju.
Malo po malo povećavao se broj djevojaka koje su željele živjeti redovničkim životom. S vremenom smo bile lijepa skupina u Olomoucu, Brnu i Pragu. Neke su i dalje živjele s roditeljima. U Olomoucu smo se, po mogućnosti, sastajale jednom tjedno na zajedničkoj molitvi. Godine 1986. dobila sam stan u stambenoj zgradi u Zelenoj ulici.
Radila sam u ambulanti sve do revolucije 1990. godine. Nakon revolucije neke su djevojke stupile u redovničku zajednicu u Chorynju, neke u Štípi, a druge u Bíloj Vody. Neke nisu imale hrabrosti pridružiti se zajednici i otišle su. Ja sam u to vrijeme proživljavala veliku krizu zvanja i, koliko god sam mogla, produživala sam svoj boravak u Olomoucu. Zajednici u Chorynu pristupila sam u veljači 1991. godine i to izravno kao zamjenica provincijalne poglavarice, sestre Bernadette. Početak mi je bio jako težak i često sam razmišljala trebam li otići ili ostati. Nisam imala iskustva i u početku ničemu nisam imala pristup. Neke me sestre nisu prihvatile. Odnosi između starijih sestara i nas, koje smo došle izvana, ponekad su bili prilično zategnuti. Sa sestrom Bernadettom radila sam devet godina, a zatim sam izabrana za provincijalnu poglavaricu. Ovu službu vršila sam uz Božju pomoć. Budući da nisam imala dovoljno iskustva, vjerojatno sam i povrijedila neke od sestara. Bile su to godine milosti, Božje blizine i pomoći, ali i godine nošenja križa. Nakon završetka službe, imala sam duži odmor. Tada sam preuzela službu kućne poglavarice kod starih i bolesnih sestara. Nakon šest godina poglavari su me poslali u zajednicu u Svetom Hostýnu kao poglavaricu. Tamo mi je sve bilo novo i nepoznato. Sestre su se poznavale i trebale jedna drugu. Podupirale su jedna drugu. Ja se zdravstveno nisam osjećala dobro i nisam mogla sudjelovati u težim poslovima. Povremeno sam pomagala u crkvi, oko pripreme za sv. misu, zapisivanja nakana…, glačanja i pospremanja stvari po kući. Navikla sam se na to.
U svibnju 2017. Godine poglavari su me zamolili da se preselim u Olomouc, u biskupiju, gdje su trebali poglavaricu za novostvorenu mladu zajednicu sestara. Odlučeno je da sestre u Svetom Hostýnu pripadaju pod provincijalno vodstvo.
Zadovoljna sam u zajednici u Olomoucu. Dobro se međusobno slažemo. Sve se više upoznajemo. Molimo jedni za druge i pokušavamo pomoći jedni drugima. Zdravstveno se ne osjećam dobro, ali pokušavam sve prihvatiti iz Božje ruke i uzdati se u Gospodina. Znam da sam u njegovim rukama i da me on vodi. Zahvaljujem Gospodinu za sve kroz što me je vodio i vodi, te mu s povjerenjem povjeravam cijeli svoj život.
Ovdje završava Životopis sestre Terezije.
Sestra Terezija bila je teško bolesna. Od srpnja prošle godine bila je u raznim bolnicama, osim kratkih prekida. Gospodin ju je pozvao na križ bolesti i boli. I ona mu je rekla svoje „Da“. On, kojega je cijeli život voljela, kojega je gledala u susestrama, u patnicima, bolesnima i potrebnima, 9. siječnja 2024. godine pozvao ju je k sebi u vječnu sreću.
Zahvaljujemo Gospodinu za našu sestru. Zahvaljujemo za dar i primjer njezine ljubavi, ljudskosti, dobrote i sestrinstva, za primjer njezina požrtvovnog života i vjernosti i povjeravamo ju njegovoj beskrajnoj ljubavi i milosrđu.
