Milosrdne sestre sv. Križa u Đakovu proslavile su smrtni dan utemeljitelja Družbe, o. Teodozija Florentinija, 15. veljače 2023. godine, svečanom sv. misom u samostanskoj crkvi Presv. Srca Isusova, koju je predvodio predvodio mons. dr. Đuro Hranić, đakovačko-osječki nadbiskup, uz tajnika, vlč. Domagoja Lackovića. U koncelebraciji su također bili vlč. Grgo Grbešić, rektor samostanske crkve i vlč. Ivan Andrić, pomoćnik rektora samostanske crkve.
Nadbiskup je na početku pozdravio sestre i pozvao ih na zahvalnost: „Drage sestre, danas, na smrtni dan utemeljitelja vaše Družbe, oca Teodozija Florentinija, zahvaljujemo Gospodinu za najizvrsnije duhovne plodove njegova života i djela, prikazane u likovima triju blaženica vaše Družbe, na mozaiku koji ćemo danas blagosloviti. To su: suutemeljiteljica Družbe bl. majka Marija Terezija Scherer, draga i samozatajna sestra kuharica bl. sestra Ulrika Nisch i hrabra nasmijana mučenica bl. sestra Zdenka Schelingova.“
Uz liturgijska čitanja (1 Kor 12, 12-30; Mk 2, 18-22), progovorio je o aktualnoj temi sinodalnosti: „Drage sestre, draga braćo svećenici, snagom sakramenta krsta svima nam je darovano jednako dostojanstvo u zajedništvu Kristove Crkve. Ona je naš zajednički dom, gdje smo svi kod kuće, svi braća i sestre, u osluškivanju Božje riječi i poticaja Duha Svetoga, na istom putu – ususret uskrslomu Gospodinu. Po različitim darovima i službama, koje svi imamo, svi smo mi aktivni i suodgovorni dionici života Crkve, pozvani slušati jedni druge kako bismo čuli poticaje Duha Svetoga i kako bismo postali suodgovorniji za njezin život i poslanje. Crkva je zato syn-hodos, naš zajednički hod, naše zajedništvo na putu Kristova poslanja. Crkva i sinoda dvije su riječi za istu stvarnost. Stoga je bitna oznaka Crkve, utkana u samu njezinu narav, sinodalnost. To znači da i ono što mi zovemo hijerarhijskim službama te strukturama u Crkvi, unutar sinodalnoga ustroja čitave Crkve, u kojem su vjernici, pastiri i vidljiva glava Crkve braća i sestre, zahtijeva da i pastirski autoritet biskupa i svećenika treba trajno biti u dijalogu sa živim glasom Božjega naroda (sensus fidelium). To ne znači da netko drugi može ili treba većim ili manjim dijelom preuzeti i tako ograničiti ili umanjiti pastirsku odgovornost biskupa u biskupiji ili župnika u župi, nego to znači da i biskup i župnik nisu autokrati te da odluke ne mogu donositi ne osluškujući i ostale svećenike i vjernike te Bogu posvećene osobe. Neke odluke biskupa u biskupiji jednostavno nisu dopuštene, a neke čak nisu ni valjane, ukoliko biskup prethodno ne sasluša prezbitersko vijeće, a za neke mora čak dobiti i pristanak prezbiterskoga vijeća.“
Nadbiskup Đuro povukao je paralelu teme sinode s redovničkim i vjerničkim životom: „I vi, drage sestre, i sve ostale redovničke zajednice imate u svojim Konstitucijama također određene strukture sinodalnosti, odnosno suodgovornosti. Provincijalna poglavarica ima savjetnice, kućne poglavarice nisu vladarice, nego služiteljice, u osluškivanju sestara u zajednici i smjernica Provincijalnog vodstva. Imate kućne, provincijalne i generalne kapitule, itd. To istodobno znači da vjernici ne mogu i ne smiju ostati nezainteresirani za život svoje župe i Crkve kojoj pripadaju, da si ne smiju priuštiti komotnost i izbjegavati preuzimanje vlastite suodgovornosti, nego da trebaju aktivno sudjelovati i preuzimati svoj dio odgovornosti na svim razinama crkvenoga života. Tako smo svi pozvani trajno u svojoj svijesti obnavljati sinodalnost i suodgovornost kao bitnu oznaku života Crkve i rasti u crkvenom zajedništvu i odgovornosti. Pozvani smo sve više postajati stručnjaci u umijeću susreta, uzajamna slušanja, zajedničkoga razlučivanja te donošenja odluku koje su plod zajedničkoga promišljanja i razlučivanja te podijeljene odgovornosti. Odluka koju poglavar ili poglavarica donosi konsenzusom svih ili barem velike većine čitave zajednice uvijek je bolja i plodnija za zajednicu od one donesene samostalno, pa i onda kad poglavar ima pravo nešto i samostalno odlučiti. Kad se poglavar tako ponaša, onda raste povjerenje prema njemu, raste mu autoritet i podrška u zajednici te tada može ostvariti i velika djela. Sam i bez podrške zajednice, ne može puno. I kad su pojedini članovi zajednice, koji nemaju neku posebnu odgovornost u njoj (nisu predstojnice, provincijalne savjetnice, odgovorne za neko područje), svjesni svoje odgovornosti za dobrobit i život zajednice te svojega utjecaja na raspoloženje, klimu i duh u čitavoj zajednici, da su misionari svoje zajednice; kad su zainteresirani za njezinu dobrobit i rast; kad su svjesni da svojim postupcima, požrtvovnošću, savjesnošću, radosnim i poniznim darivanjem i služenjem te odnosnom prema sitnim stvarima koje čine dio života, utječu na druge oko sebe; da djeluju izgrađujuće ili razgrađujuće na čitavu zajednicu, onda i čitava zajednica raste u dobru, u svetosti i u pravoj crkvenosti. I tako u svetosti rastu i svi oni koji prednjače u samozatajnom služenju zajednici, bez obzira na to kakvu službu imali; služe li ili odlučuju; slušaju li ili naređuju.“
Nadbiskup je zatim konkretizirao temu: „Sestre koje su u kuhinji, koje dvore bolesnike, koje metu, peru i čiste hodnike, koje peru i glačaju rublje, koje šiju odjeću – i te kako svojim odgovornim odnosom prema službi koja im je povjerena i svojim služenjem suodgovorno pridonose stvaranju klime u zajednici, pridonose rastu zajednice i jednako mogu postati svete kao i poglavarice koje suodgovorno i hrabro donose prave i dobre odluke. Nije li to slučaj i kad su u pitanju blaženice iz vaše družbe. Ništa manje, a ni više nije blažena ili sveta s. Ulrika ili s. Zdenka od majke M. Terezije. Otac Teodozije htio je dobro i ljubio je Crkvu jednako kao i majka M. Terezija, ali je bio manje sinodalan od nje i zato više odgovoran za nastale probleme i posljedično trpljenje sestara te ga Crkva – premda je on idejni začetnike Družbe i zajedno s majkom M. Terezijom njezin utemeljitelj – ipak ne proglašava blaženim. Drage sestre, sinodalnost je trajan proces i stil života Crkve, a ne tek povremeno ili privremeno iskustvo u njezinu životu. I taj nas put vodi prema sve većem zajedništvu i suodgovornosti različitih darova i službi u životu i poslanju i vaše Provincije, Družbe, naše Nadbiskupije i čitave Crkve.“
Mons. Hranić zaključio je: “Potrebe Crkve i ljudi potaknule su svojedobno utemeljitelje zajednica, a jednako tako i svaku od vaših blaženica, majku M. Amadeju Pavlović i vaše druge susestre na sasvim nove i hrabre iskorake te na novo djelovanje u okolnostima vremena i situacije u kojoj su živjele. Tako i u novim potrebama današnjega vremena molimo Duha Svetoga da nam otvori oči, da nas pouči i da usmjeri naše djelovanje, kako bismo mi postali plodan i snažan proročki odgovor potrebama svijeta danas. Naime, nije mudro očekivati da ćemo upornim ponavljanjem istih postupaka, u istim uvjetima, dobiti drugačije rezultate. Potrebno je slijediti Isusovu opomenu: Novo vino u nove mješine.”
Prije završnoga blagoslova Nadbiskup je blagoslovio mozaik s blaženim sestrama i majkom M. Amadejom, te izrekao završni blagoslov.
Uz sestre, na euharistijskom slavlju i blagoslovu mozaika, bio je prisutan autor mozaika, akademski kipar i isusovački brat Zdenko Vidović.
s. Nada Martinković
