Uz Dan posvećenoga života
Povodom Dana posvećenoga života, u subotu 3. veljače 2024. godine redovnice vinkovačke regije okupile su se na susretu u župi Kraljice sv. Krunice u Vođincima. Sudjelovalo je 15-ak sestara, i to iz Družbi: Služavke Malog Isusa, Milosrdnih sestara Svetoga Križa i Službenice Milosrđa. Na početku susreta sve je pozdravila s. Viktorija, dok je s. Tadijana predstavila predavača na susretu, župnika župe Kraljice sv. Krunice u Vođincima, prečasnog. Antu Šiška, dekana vinkovačkog dekanata.
Predavanje je započeo evanđeljem dana: naglašeni su glagoli dolaziti, okupiti se. Vidljiv je umor Isusovih učenika. Što su činili ? Naučavali! Učenici imaju priliku biti nasamo. Potrebna im je osama. Osama se spominje nekoliko puta jer je važna za poslanje. Potrebno je ne upadati u aktivizam. Treba učiniti predah, dati se uljuljati u lijepom osjećaju tišine u Božjoj prisutnosti. Umor? Jesam li umoran? Od čega? Učenike je umorio susret s ljudima. Danas je teško naći mir u sebi. Suočiti se s istinom u sebi. Čuti riječi Isusove, zastati u poniznosti. Pokazati da nam je potreban Isus u našem djelovanju. Ako se odmaramo s Isusom, u istinskom odnosu s Bogom, tada se doista odmaramo; u vlastitim dubinama, u tišini i razgovoru, po molitvi s Isusom. Jedan je samo Spasitelj – Isus – koji gleda ljude pred sobom i vidi njihovu potrebu. Izgledali su kao ovce bez pastira. Prima ih, daje im ono što im je potrebno. Kako mi prihvaćamo one koji remete naš mir? Isus je pažljiv, empatičan, suosjeća. Odgovara na potrebu ljudi. Potreban je, dakle, i odmor. Obično molimo da Bog blagoslovi naš rad, a treba moliti blagoslov i za odmor: da bude svet – rekao je preč. Šiško
Spomenuo je riječi male Terezije: S Bogom i svakodnevnica miriše na nebo. Predavač je iznio svoje iskustvo zajedništva u redovničkoj zajednici. Kako žive redovnici zajedništvo? Karizma i jednostavnost. Radost i vjerodostojnost života. Živimo u vremenu kada smo izgubili miris radosti, svetosti… a jedina tuga na svijetu je ne biti svet. Prepustiti Bogu da živi u nama. Izvor svetosti je u Isusu Kristu. I mi smo upoznali ljubav
koju Bog ima prema nama (1 Iv 4, 16) i povjerovali joj.
Naveo je četiri slike: 1. Bog stvoritelj: nisam slučajno na svijetu (Ps 139).
2. Isus Pastir (Ps 23) koji ostavi ostale i ide po onu jednu. Hvalim te, Bože, što si u svim mojim koracima.
3. Majčinska slika ljubavi: Milosrdni otac (Rembrandt – slika i muške i ženske ruke): Hvala ti, Bože, što me primaš kao kćer. i
4. slika: Isus – Supatnik: (primjer gubavaca: „Hoću, očisti se!“) Bog vidi našu patnju. Kroz patnju rastemo. Bože, hvala ti što si sa mnom u svim mojim patnjama. Ti me, Bože, stalno vidiš. No, ne gledaš hoću li učiniti koje zlo, nego ne skidaš pogled s mene jer me ljubiš.
Pred kraj razmatranja predavač je naglasio riječi Pape Franje na praznom trgu sv. Petra: „Ne možemo biti zdravi u bolesnom svijetu.“
Papa Benedikt XVI, govori o pustinji siromaštva, gladi, žeđi, unutarnje pustinje… i potiče Bogu posvećene osobe voditi ljude prema mjestu života, prema Kristu. Vatru ljubavi može zapaliti onaj tko je ušao u mrežu ljubavi. Dijeliti i ono malo što imamo s ljubavlju, jer potrebno nam je stvarati zajedništvo, potrebno nam je prijateljstvo. Kada nema radosti onda nema ni zajedništva. Neka samostan ne bude čistilište nego zajedništvo. Neka ne bude suparništva. Živjeti velikodušno. Smijati se od srca. Koliko je te radosti u našim zajednicama? Sukobi i slabosti su neminovni. Svatko prepoznaje krhkost svojih članova, ali tu smo jedni za druge, ne jedni protiv drugih, jer to isključuje zajedništvo. Bog je za, a ne protiv čovjeka. Biti sretan tu gdje jesam, a može se biti sretan tamo gdje je susret, gdje slušamo jedni druge.
No, potrebna je i tišina i samoća. U tišini možemo vidjeti sami sebe, u istini. Nedostaje nam iskustvo tišine. Pitanje je: mogu li podnijeti kritiku? Mogu li više slušati? Mora li moja riječ biti zadnja? Rastemo po slušanju. Ima li mjesta za šutnju? Marija je šutjela. I Sin Božji šutio je trideset godina svoga života. Radi nas i našeg spasenja.
Na našem putu nismo sami: sveci nam pomažu u našem životu. Riječ Male Terezije: „Pouzdanje i samo pouzdanje mora nas dovesti do ljubavi.“
Na kraju predavanja predavač se dotaknuo Josipa i Marije koji traže Isusa, jer su ga izgubili. Prolaze muku sličnu bogatašu koji nije vidio Lazara pred svojim vratima, i onda se strašno muči u paklu jer je u vječnosti bez Boga. Sličnu muku su doživjeli Josip i Marija u trenucima bez Isusa. I danas Bog živi u obitelji, koja ima svoju povijest i poteškoće. Ako se Svetoj obitelji dogodila ta kriza, to se može i tebi dogoditi. Nisu ih zaobišle krize. No, krize su dobre, mogu nas ojačati, ili slomiti. I u našem životu kad se udaljimo od Isusa, netko drugi zauzima mjesto Boga. Onda ga tražimo na krivim mjestima; neki i u ovisnosti. Josip i Marija traže Isusa i nalaze ga u hramu, gdje se i danas nalazi Bog; po malenosti, poniznosti srca, po vjernoj molitvi.
Nakon predavanja bogatog poticajima i radosnim svjedočenjem života, sestre su se uputile do Samostana Sestara Službenica Milosrđa. Dio sestara išao je pješke pa je tako njihova prisutnost bila vidljiva i na ulicama. Po povratku u Crkvu Župnik Ane Šiško je upoznao prisutne redovnice sa samom crkvom, Župom i aktivnostima, a onda se susret nastavio uz druženje i zakusku u župnoj dvorani. Na kraju su se sestre u radosti i zajedništvu uputile u crkvu i završile susret zajedničkom Večernjom molitvom Časoslova, zahvalne za ljepotu i bogatstvo susreta, i to na poseban način domaćinu župniku Anti na uloženom trudu oko organizacije susreta.
Sestra Ksenija Franjo
