Naslovna fotografija: www.bitno.net
Jeste l’ čuli znamen novi?
Vjetar, evo, zvuke lovi
priče ove čudesne
pa ju nosi, pa ju širi,
pa u svaki kutak viri,
uspavani bude se.
Jer još nitko čuo nije
nit’ tko vidje ikad prije
tako vrijedan, velik dar.
Trgovcu što sav svijet proda
Kralj pečate svoje poda
i nagradi njegov žar.
Kom’ još nije znana priča,
nek’ me uzme za vodiča
ako je radoznao.
Trubadur sam koji skita,
koji svakog svašta pita
ne bi l’ priče doznao.
Tražeć’ pjesme, bajke, basne,
vitezove, dame krasne,
legende znamenite,
upoznah ja glavnog lika
priče ove, koj’ je dika
Umbrije plemenite.
On sad spava, al’ ja bdijem,
smjelost njeg’vu pjevat smijem,
svima je obznaniti.
Da ne duljim, krećem sada –
pjesmu biste čuli rada –
riječ’ma vas nahraniti.
Za života još je bio
čovjek ovaj svima mio,
uvijek manji, uvijek brat.
Znate ga k’o čudotvorca,
mironosca, al’ i borca,
uvijek spremnog na obrat.
Milosti mu Bog je dao,
Red je njegov svuda cvao,
a on sam sazrijevao.
Čak i bolima pritisnut,
čak i tugama svim stisnut,
radošću je sijevao.
A tih boli mnogo bješe,
jači od njih čak umriješe,
on ih krhak nosio.
Jer je bio vitez pravi,
Ljubav svoju iz ljubavi
još je rana prosio.
Dva je ljeta prije smrti
da sve loše još usmrti
put La Verne pošao
misleći na tuge, rane,
suze znane i neznane
koje već je prošao.
Tjeskobe u srcu skrio,
Bogu samo ih otkrio,
na se prijevjes stavio.
Otac sinova je mnogih,
a sad udova ubogih,
sinove ostavio.
Tri su brata s njime pošla,
bolnom tijelu dobro došla,
pratnja zaista viteška.
Bratac Leon, Božje janje,
vjeran sinak oca Franje,
žrtva nikad mu teška.
Brat Maseo, mudar, smion,
na teškoće spreman i on,
oštra uma, razborit.
Brat Anđeo, vitez pravi;
u sebi da zlo ispravi
htjede hrabro se borit’!
Opjevat’ ću zgode njine
na putu do te planine,
znake neporecive
Duha Svetog nježne snage,
providnosti njeg’ve blage,
sile neizrecive!
Jedne noći oni stali
da bi odmor tijelu dali
u crkvi napuštenoj,
al’ odmora nije bilo
duši Franjinoj nemilo
napasti prepuštenoj.
Zli ga dusi bockali su,
gore, dolje bacali su
molitvu da spriječe mu.
Ali Onaj što ga jača,
kom’ je ruka od zla jača
u pomoć priteče mu.
„Što Bog pusti“, kaže sluga,
„neće bit’ mi očaj, tuga!
Samo grijeh je uzrok tom’!
Udarajte zato tijelo
još nečisto, još nebijelo,
udarajte snagom svom!
Udarajte magare to
jer je sa mnom Janje sveto,
ono ovo dopušta!
On je sa mnom, ja ga volim,
u patnjama ovim molim
neka me ne napušta!“
Jecao je tako sluga,
vjernog zaklinjući Druga
da mu milost iskaže,
da uništi njeg’vu mlakost
i da svoju silu, jakost
u ovome pokaže!
Zli su dusi poraženi,
oholi su poniženi
rukom Boga jakoga.
Od svog sluge te je noći
otjerao svojom moći
napasnika svakoga!
Franjo tako oslobođen,
snagom Duha Svetog vođen
iz crkvice iziđe.
Blizu u šumice sjeni,
suza nasta mu u zjeni,
u molitvu uniđe.
Našla su ga njeg’va braća
jutrom usred suza, plača,
ruke je raskrilio.
Nad mukom je Spasitelja
k’o nad patnjom prijatelja
gorko on zacvilio.
Vidjev’ da mu snaga hlapi,
a tijelo za mirom vapi,
braća su se složila
te su jednomu seljaku
svoju muku, brige tlaku
ljubazno izložila.
Čuvši da su braća Franje,
posta seljak kao janje,
lice mu se ozari
te za toga manjeg brata
kojeg starost i bol hvata
magare osamari.
Tako seljak s njima pođe
i već dio puta prođe
kada usta otvori
i lijepo upozorenje
dade svecu to stvorenje.
Mudro dakle prozbori:
„Da si dobar, mudar i svet –
to o tebi govori svijet,
u te ima uzdanje.
Ne budi Bogu sramotom;
što se čuje, daj životom,
ne daj razočaranje!“
Franju ganuše te riječi
pa mu nije znao reći
ništa osim zahvale.
Takav, ponizan je bio,
prijekor mu je bio mio,
a ne riječi pohvale.
A naš seljak, dobar, vrijedan
ubrzo je post’o žedan,
jadan je zacvilio.
K’o da čuje tužnu djecu –
strpljivom se malom svecu
ovaj seljak smilio.
Stog’ na zemlju Franjo klekne
molitvu da Bogu rekne:
„Malo vode, kap nam daj!“
Tek što k nebu digne ruke,
spozna da im nema muke,
Bog je čuo njihov vaj!
Uputi seljaka k stijeni
izvor nasta gdje kameni.
Voda je žuborila:
Kao nekad za Mojsija,
sad Franji iz stijene klija!
O čudu je zborila!
Napojeni ovom vodom,
nastave sa svojim hodom,
stigli su k planine dnu.
Doček ondje svečan, slavan
ne bje niti jednom ravan –
mišljahu da su u snu!
Franjo, naime, klonuo je,
k zemlji trup mu tonuo je,
ispod hrasta sjedne tad.
Motrio je kutke svijeta
u zrakama zlatnog ljeta,
u daljini selce, grad.
Čuo zatim oko sebe
sestre sjenice i zebe,
brata vrapca, carića,
sestru ševu vrlo dragu
i grlicu bijelu, blagu
uz brata golubića!
Ptičice su onda milo
sletjele Franji u krilo
il’ na rame, glavu mu.
Cvrkućući slatko, glasno,
dobrodošlicu su jasno
iskazale pravu mu.
„Znak je ovo“, Franjo reče,
„Milost s nebesa da teče,
da smo ovdje željeni,
da smo na ovoj planini,
tu u samoće dubini
kod Krista naseljeni.“
Tako ova manja braća,
vitezovi – al bez mača –
napraviše sebi dom.
Molitva se žarka lila
te je ures svečan bila
njinom dvorcu zelenom.
U tom dvorcu lijepa dama
braću dvorila je sama:
Gospa Siromaština.
Kora kruha – gozba slasna,
a tišina – glazba jasna;
radost – neimaština.
Svak’ se od njih u samoći
sreo sa svojom nemoći
i sa svojom propašću.
Suzam’ nebo stjecali su,
danonoćno jecali su
Gospodnjom za milošću.
Tako duša brata Franje,
oca brojne braće manje,
utjehu je tražila.
Koja nagrada bi sveta,
s kojeg kutka bijelog svijeta
boli mu ublažila?
Spokoj stoga tražio je,
trudnu dušu snažio je
klečeć’ među stijenama.
Muke Spasa sjećao se –
tu, naime, osjećao se
k’o Kristu u ranama.
Trgovcu što sav svijet proda
hrana bjehu kruh i voda,
grijaše ga slatki žar
gorkih prošnji, molitava.
Nije htio ni da spava,
Bog mu jedin’ bješe mar.
Ali đav’o ljubomoran,
mrzovoljan, ipak oran
mnogo ga je kušao.
Pokornika je s visine,
sa stijene strašne planine
baciti pokušao.
Božja ljubav ipak jača
bješe od đavoljeg mača,
utjehe mu dala je:
sokola, tog brata vjernog,
anđela, guslača smjernog
Siromašku slala je.
O blagdanu Križa Svetog,
stijega Isusa Raspetog,
brat je Franjo molio.
Prema nebu gledajući,
Bogu svome jecajući,
vapaj svoj je razlio:
„Tko si ti, o, Bože slatki?
A tko ja? Tek crvić kratki,
sluga tvoj bez koristi!
Tko si ti, o, Bože moćni?
A tko ja? Crv tvoj nemoćni
kog će zemlja izgristi!“
U tom trenu s neba siđe
buktinja i Franji priđe,
glas je s njim govorio.
Kao nekad za Mojsija,
sad Franji ta vatra sija,
Bog je u njoj zborio.
Od svog sluge, crva bijednog,
odrpanca neuglednog
Gospod ne traži tek stvar:
slijedit’ siromašnog Krista,
poslušna i srca čista –
Gospod traži trostruk dar!
„Sav se dajem!“, Franjo reče,
„Od tog nemam ništa veće,
jer sve Tebi pripada!
Zato molim, sad govori –
kada Leon Riječ otvori –
što se Tebi dopada!“
Za tri dara, tri je riječi
Gospod htio Franji reći,
a sve slično rekle su:
slijedit’ mu je patnje Krista
kome – krotkom, srca čista –
kapi krvi tekle su.
Trgovac što sav svijet proda
molitvama svojim doda
dviju želja žarki plam.
Te je dvije želje stoga
na uši dobroga Boga
ponavljao k’o psalam:
„Tvoj te crvić ovo moli:
tijelu mome daj od boli
koje Ti si trpio
kad si, Kalvarijom prošav’
i na mučilo tad došav’,
snagu svu iscrpio.
Još te nešto crvić moli:
i mom srcu daj da voli
k’o što Ti si ljubio
kad si Ocu sve predao
i još oprost rodu dao
koji Te je ubio.“
Molio je tako često
ne napuštajući mjesto
tihe svoje samoće
gdje će plam Božje miline
zasjati kroz raspukline
njeg’ve ljudske slaboće.
Ljupku tajnu koja slijedi,
spomen njen da ne izblijedi,
opjevat’ ću pobožno,
kako mi tu tajnu preda
sam brat Leon, uzor Reda,
slijedeć’ Franju podložno.
U tom času svetog čuda
svjetlost vidjela se svuda
ognja neugasivog.
K’o da k zemlji siđe Sunce,
žar je kupao vrhunce,
plama neopisivog.
Srce ove vatre sjajne
siromah bje, kome tajne
sam je Kralj otkrivao.
Siromah je njih do kraja,
sve do pred prag samog raja,
zaljubljeno skrivao.
Sva se ljubav nježna slila
kad je seraf sa šest krila
jutrom s neba sišao
te je sluzi punom boli,
želje da svog Spasa voli,
s uslišanjem prišao.
U tom liku sa šest krila
ljepota se raja krila:
milo lice Raspetog.
Učinio tog je dana
pečatima svojih rana
siromaha bogatog!
Ruke, noge brata Franje
bile su, baš kao Janje,
čavlima prikovane.
Najvećom su one časti
i najbolnijom su slasti
bile odlikovane.
Najljepši bje ures tijela
rana što se crvenjela
blizu srca Franjina.
Kao prsten ta bje rana,
Zaručnika znak odana,
od ljubavi ranjena.
Trgovcu što sav svijet proda
jedina mu ljubav poda
znake svoje vjernosti.
Boljele su svete rane,
al’ su Franji bile dane
po njegovoj revnosti.
Da sam ja ih mor’o nosit’,
kraj bih muka iš’o prosit’,
za tu patnju nisam ja!
Al’ Franjina duša sveta
morala je još dva ljeta
s tijelom biti ranjena.
Kako da završim ovo?
Ima l’ koja riječ il’ slovo
Božjih rana dostojna?
O raširi, Franjo, ruke,
blagoslovi male muke
naroda nedostojna!
Svetosti te nove znake,
kao divne svijetle trake
baci zemlji tjeskobnoj.
Križem, što ti resi biće,
neka Krist svoje slabiće
otme ruci zlokobnoj.
Neka sveta Krv nas spasi,
Križ neka nam čelo krasi,
nek’ nas k nebu dovede.
Molitava tvojih rijeka,
serafski naš brate, neka
Dragom tvom nas povede.
Sad ste čuli znamen novi!
Vjetar neka zvuke lovi
priče ove čudesne!
Nek’ ju nosi, nek’ ju širi,
nek’ u svaki kutak viri!
Uspavani bud’te se!
Napisano o 800. obljetnici
Franjine stigmatizacije
na brdu La Verni
F. D.
