“Kuća matica u Ingenbohlu osjeća se sretnom što čuva jedan spomen na njegovu ljubav prema Mariji. To je od drveta izrezbareni lik Gospe koju je jako volio. On ju je dao na tombolu u korist novogradnje u Churu, a dobitnik mu ju je opet poklonio. To je Utemeljiteljica Istituta, znao je reći pokazujući na kip Majke. On nam je drag, jer je očevo oko često u ljubavi i nevolji počivalo na njemu, jer je često u tom liku susretao Majku i od nje primao blagoslov.
Najdublje tajne svoje velike duše otkrio je otac Teodozije svojoj vjernoj suradnici majci M. Tereziji kad joj je na zadnjem rastanku u Kući matici u prosincu 1864. uputio riječi: Svi smo mi u Božjoj ruci. Nadam se i želim, da mi dragi Bog dade milost da sve sredim što smo poduzeli njemu na čast. Ako bi me prije pozvao, ja sam spreman. I ako bi se Gospodinu svidjelo da me iznenada pozove, ni to me ne bi smjelo zateći nespremnog. Što sam mogao srediti, sredio sam. S Bogom provodim dan i noć. U njemu živim i radim. Ljudi misle da sam rastresen zbog svojih poslova i putovanja, ali mogu tvrditi da sam i u vlaku uvijek obuzet Bogom. (S. Gertrud Huber, Ingenbohl: Otac Teodozije Florentini, Njegovo djelo u Ingenbohlu)
