23. veljače 2026. – Ljubav nije ljubljena – korizmeno razmatranje; tema: Mt 25, 31–46; pripremila: s. Jelica Đuzel – Poslušajte :: RADIO MARIJA
Meditacija uz Evanđelje Mt 25, 31–46
Dragi slušatelji Radio Marije razmatrati ćemo na temu današnje Božje riječi.
Gospodine Isuse Kriste, dolazim pred Tebe zajedno sa svim slušateljima koji su sada uz ovaj program. Ti znaš gdje se tko nalazi, što nosi u srcu, koje brige i koje nade.
Molim Te, smiri naše misli i otvori naše srce, da Tvoja riječ ne ostane samo nešto što slušamo, nego da postane svjetlo koje nas vodi kroz svakodnevni život.
Daj nam milost da Te danas prepoznamo — osobito ondje gdje Te najmanje očekujemo. Amen.
Poslušajmo dio Evanđelja po Mateju:
U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima:
„Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje.
I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva.
Tada će kralj reći onima sebi zdesna:
‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’
Tada će mu pravednici odgovoriti:
‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’
A kralj će im odgovoriti:
‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.’”
Riječ Gospodnja.
Dok slušamo ovo evanđelje, možda u nama spontano nastane osjećaj ozbiljnosti, ali i duboko utješan prizor. Isus govori o posljednjem susretu koji čeka svakog čovjeka -susretu s Njim licem u lice, o trenutku kada će sve biti jasno. Ali zanimljivo je da Isus ne govori o velikim uspjesima, ni o izvanrednim djelima, nego o nečemu što svi možemo živjeti — o svakodnevnoj ljubavi.
Kao da nam želi reći: svetost nije daleko. Ona počinje u običnom danu.
Isus nabraja vrlo jednostavne stvari: dati jesti, dati piti, primiti, posjetiti, biti blizu. To su situacije koje gotovo svakodnevno susrećemo, ali ih često ne doživljavamo kao nešto posebno. A upravo tamo, kaže Isus, događa se susret s Njim.
Možda i mi, poput pravednika iz evanđelja, pitamo: „Gospodine, kada smo Te vidjeli?”
Jer često mislimo da bismo Boga morali prepoznati na neki izvanredan način — kroz snažan osjećaj, poseban znak ili veliko iskustvo. A Isus dolazi tiho.
Dolazi kroz čovjeka koji treba naše vrijeme.
Kroz dijete koje traži strpljenje kad smo već umorni.
Kroz stariju osobu koja želi ispričati istu priču još jednom.
Kroz bližnjega koji možda ne zna drugačije nego biti zahtjevan jer nosi svoju unutarnju borbu.
Koliko puta prođemo pokraj takvih trenutaka misleći da radimo samo nešto obično? A možda smo upravo tada susreli Boga.
Ovo evanđelje mene osobno uvijek podsjeti koliko je lako živjeti površno — obaviti dan, riješiti obaveze, žuriti s jedne stvari na drugu — a da pritom ne primijetimo čovjeka pokraj sebe.
Ravnodušnost ne dolazi naglo. Ona se polako ušulja kada prestanemo gledati srcem. Zato Isus danas ne želi u nama probuditi strah, nego budnost. Želi probuditi srce koje vidi.
Jer ljubav se ne sastoji u velikim riječima, nego u malim izborima koji se ponavljaju svaki dan: hoću li saslušati, hoću li imati strpljenja, hoću li oprostiti, hoću li stati.
Možda se ponekad pitamo ima li smisla to malo dobro koje činimo. Ali dobro znamo da ono što je učinjeno iz ljubavi nikad nije izgubljeno, ostaje vječno.
Na kraju života nećemo pred Boga donijeti ono što smo imali, nego ono što smo darovali.
I možda ćemo tada otkriti da su najvažniji trenuci bili oni koji su izgledali sasvim obični: razgovor koji smo strpljivo vodili, ruka koju smo pružili, trenutak kada smo nekome vratili dostojanstvo.
Isus se skriva u malenima jer želi biti blizu svakome čovjeku. I zato put prema Njemu uvijek prolazi kroz ljubav prema bližnjemu.
Možda danas možemo u sebi tiho reći: Gospodine, nauči me usporiti. Nauči me vidjeti. Nauči me ne prolaziti pokraj čovjeka. Jer svaki susret može postati sveti trenutak.
Zastanimo sada nakratko u tišini i dopustimo da nas ova riječ koju smo slušali dotakne…
(kratka tišina) Gospodine Isuse, daj nam svoje oči i srce da Te prepoznamo u ljudima koje susrećemo. Sačuvaj nas od ravnodušnosti i užurbanosti koja zatvara srce. Nauči nas ljubiti jednostavno i vjerno, iz dana u dan, da po našoj dobroti drugi mogu osjetiti Tvoju blizinu i jednoga dana možemo čuti Tvoj glas: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega.”
