RADIO MARIJA – Korizmena razmatranja
Pripremila: s. Matea Čelik
Dragi slušatelji Radio Marije, današnjim danom došli smo do sredine korizmenog puta. Možda možemo zastati i vidjeti – kako je izgledala prva polovica puta? Kako stojimo s našim korizmenim odlukama i žrtvama koje smo donijeli na početku korizme? Jesmo li sami grabili, misleći da sami moramo nešto postići ili smo se predavali i pouzdavali u Božje vodstvo i Božju pomoć?
Hvala ti Gospodine na prijeđenom putu. Hvala ti na svim tvojim milostima, dodirima, utjehama koje si mi do sada davao. Hvala ti i na svim mojim padovima i neuspjesima da živim ono što želim – to me uči da nisam sam sebi dovoljan i da trebam tvoju pomoć. Hvala ti Gospodine što me želiš, što me tražiš, što me čekaš, što ne odustaješ od mene kada ja odustajem od sebe.
Dragi slušatelji, liturgija pred nas danas stavlja dva vrlo snažna i ozbiljna čitanja.
Bog, preko proroka Jeremije, upozorava i podsjeća narod na zapovijed, na Savez koji je s njima sklopio: „Slušajte glas moj, pa ću ja biti vaš Bog, a vi ćete biti moj narod. Idite putem kojim vam zapovjedih, da vam bude dobro.“ No „oni ne poslušaše, uho svoje ne prignuše, već pođoše po savjetu i okorjelosti zloga srca svojega“ i „okrenuše Bogu leđa, a ne lice“. Podsjeća ih kako se brinuo za njih i kako im je iz dana u dan, neumorno slao sluge i proroke, ali oni „nisu slušali, uho svoje nisu prignuli, nego otvrdnuše“, zatvorili su srce svoje. Pa čak, kada bi im Jeremija to sve rekao, ne bi ga poslušali. Zato im Bog govori: „Ovo je narod koji ne sluša glasa Gospodina, Boga svojega, i ne prima opomene. Nestade istine, nestade je iz usta njihovih.“
Okorjelost i zatvorenost srca naroda pokazuje se izvana – nisu prignuli svoje uho da čuju Božji glas i okrenuli su Bogu leđa. Tko u svojoj savjesti ne sluša Božji glas, taj mu grijehom okreće leđa. No, Bog postupa očinski – iako za njega ne marimo, on nam neumorno šalje svoje sluge, proroke, glasnike u ljudima i događajima – i pokušava dozvati svoju djecu, svoje sinove i kćeri, Bog ne odustaje.
Kada prorok Jeremija narodu osvješćuje njegovo ponašanje prema Bogu, narod ne prima njegove opomene. Kad ljudi odvraćaju svoje uši od istine, kada je ne mogu čuti, tada istina za njih nestaje. Ne govore je ustima, ne provode je u životu. – Možda nije slučajno da današnji evanđeoski odlomak započinje upravo zloduhom koji je nijem, čovjekom u čijim ustima nema glasa, nema riječi, nema istine. Čovjekom kojeg Isus oslobađa, ali za to biva lažno optužen od onih koji su se smatrali istinitima da „po Beelzebulu, poglavici đavolskom izgoni đavle“.
Znamo kako je završio neposluh izabranog naroda koji je padao iz jedne nevolje u drugu dok nije bio porobljen i odveden u babilonsko ropstvo. Mnogo gore ropstvo koje nam se može dogoditi jest ropstvo grijehu, robovanje sotoni. Ono je uistinu najstrašnije i čovjeka najnedostojnije. Isus i Crkva nas žele osloboditi od grijeha, pokazati nam put za život u slobodi i slavi djece Božje. No nitko ne može čovjeka spasiti od zloga, a onda i od propasti, ako sam srlja u nju. Nije dosta usnama govoriti „Gospodine, Gospodine“, a ne slušati Božji glas. Nije dovoljno ići na misu, a ne dopustiti da nas ona mijenja. Nije dovoljno klanjati se Bogu ako nakon klanjanja ne idemo za njim, ako ne vršimo njegovu volju, ako ne živimo njegove zapovijedi. Redovito se počinje malim nevjernostima koje, ako im se ne daje važnosti, vode u nevjeru.
Evanđelje nas upozorava kako završava čovjek u čijem se srcu nastanilo zlo, čovjek koji ne dopušta da Krist, koji je jači od sotone, svlada zlo u njegovu srcu. Kada kršćanska duša nije više sjedinjena s Bogom, ona se sve više okreće protiv njega. Što tko više od Boga okreće lice to mu više okreće leđa. „Tko nije sa mnom, protiv mene je. Tko sa mnom ne sabire rasipa.“ kaže Isus. Ni jedan naš čin nije moralno indiferentan, neutralan – svaki je ili usmjeren k Bogu, ili već time što nema Boga za cilj, ima neku drugu svrhu koja nije Bog.
U borbu protiv zla, u nama i oko nas, ne možemo ići sami. Lijepo je znati da Bog ne odustaje od nas, da je On s nama i pred Njim se danas možemo pitati – je li moje srce otvrdnulo, gdje ne živim u istini, kakav sam u svojem govoru o drugima, koje su to moje male nevjernosti, kojem grijehu robujem, slušam li i prihvaćam li Boga u svome srcu, dopuštam li mu da me mijenja?
Neka nam u drugom dijelu korizme, ali i u svim darovanim nam danima (za koje ne znamo koliko će ih biti), Bog bude jedina svrha. Neka vrijedi načelo: S Bogom biti sjedinjen, s Bogom sabirati! Tako neka bude. Amen.
