U ponedjeljak, 13. lipnja 2022. godine, mons. dr. Đuro Hranić, nadbiskup đakovačko-osječki, uz tajnika, vlč. Domagoja Lackovića, i još dvojicu svećenika, predslavio je središnje misno slavlje blagdana sv. Antuna Padovanskoga na Ljetnoj terasi Centra Amadea u Đakovu.
Na početku propovijedi Nadbiskup je uzeo riječ iz zadnje rečenice evanđeoskoga odlomka, izabranoga za današnje slavlje (usp. Mk 16, 19-20): Surađivaše. Doslovce prevedena s grčkoga izvornika ta riječ znači da je uskrsli Isus bio u sinergiji s apostolima, odnosno da je čitavim svojim bićem i životom bio s njima u istom djelu naviještanja evanđelja te da su posljedično onda i apostoli bili u sinergiji s uskrslim Isusom, da su riječ njegova evanđelja naviještali zahvaćeni, prožeti i sjedinjeni s njim. I mi sami ponekad, pred velikim izazovima koji su pred nama, govorimo da nešto ne možemo postići svojim snagama. No, isto tako znamo da, ako otklonimo svoju sebičnost i samodostatnost, ako se otvorimo Bogu i njegovu Svetomu Duhu, ako svoju snagu predamo Božjoj snazi, onda vidimo kako možemo puno toga i da to ne postižemo svojim trudom i zaslugama, nego isključivo po daru Božje milosti.“
Mons. Hranić povezao je tu dimenziju evanđelja sa životom sv. Antuna: „O tome nam svjedoči i sv. Antun. Kad se za njega kaže da je on ‘omiljeni svetac’, sasvim je opravdano pitati se u čemu je njegova milina; iz čega je proizišla ta njegova tolika omiljenost? Zašto su ga vjernici diljem svijeta toliko zavoljeli? Što je to učinio tijekom svojega zemaljskog života, budući da je umro u dobi od samo trideset i šest godina? Osluškujući iskustva ljudi, osjećaje vjernika, čini se da svi u njemu prepoznajemo upravo njegovu sinergiju, njegovo sjedinjenje s Isusom, a onda posljedično i iznimnu snagu Božjega uslišanja po njegovu zagovoru. I doista, svaki svetac, pa tako i sv. Antun, na osobit način pokazuje da je u sinergiji s Bogom; da djelo koje ostvaruje nije njegovo, nego Božje. I njegov nas primjer potiče da se iznova vratimo na početak, onaj početak u kojem po sakramentu krsta odustajemo od sebe, od svoje samodostatnosti i sebičnosti te polazimo putem ljubavi i darivanja sebe samih do kraja, na sliku Isusa Krista. Upravo se to ostvarilo u životu sv. Antuna. I svetoga je Antuna nešto privuklo i promijenilo. Isusovo je evanđelje ponuda koja djeluje ljepotom privlačnosti.“
Nadbiskup je zatim ocrtao lik svetoga Antuna : „Zadivljujuće je kako je taj tadašnji intelektualac, dobar poznavatelj teologije i Sv. pisma, profesor na teološkim učilištima, koji je najprije pošao u red augustinaca, posvećenih kulturi, proučavanju i poučavanju, ipak bio životno privučen jednostavnošću subraće svetoga Franje Asiškoga. Ili, bolje, Isusovom jednostavnošću koja ga je vodila u traženje bitnoga. Bio je to zahvat milosti, zahvat mudrosti onoga obraćenja koje ga je usmjerilo prema drugima, prema Isusovim siromasima. Osjetio je da narodu treba Božja riječ i nepatvorena Radosna vijest. I da bi ju mogao prenositi, i sam je trebao ući u sinergiju s Isusom Kristom: sići u tišinu, u molitvu, u povučenost ponizna rada, kako bi odstranio svaku proračunatost i bio bliz ljudima, čuo ih, osjetio ih, uvodio ih u isto Božje djelo, u istu Božju radost i sinergiju s Isusom Kristom. Evanđeoski tekst danas nam poručuje da će oni koji uzvjeruju izgoniti zloduhe, govoriti novim jezicima, pobijediti otrov i brinuti se za bolesne. Ne prepoznajemo li nabrojena djela u čudesima koja je činio sv. Antun u sinergiji s Isusom Kristom? Nisu li ta područja važna i za nas danas: područje borbe dobra i zla, u kojoj smo kao vjernici pozvani suzbijati sve što razara život; područje govora, uporabe jezika i komunikacija u kojoj je presudan samo jedan jezik – jezik ljubavi i dobrote. Gdje se njime ne govori, uvijek se susreće tuga i bijeda; i treće je područje područje istine, suočavanja s istinom, s Božjom riječju gdje mi prihvaćamo istinu o sebi i o drugima te stvarnost prosuđujemo u svjetlu evanđelja, i ne mijenjamo druge nego sebe.“
Svoju propovijed Nadbiskup je zaključio tumačenjem simbola vezanih uz prikaz lika sv. Antuna te primjerom i pozivom svima: „Sveti Antun pokazuje Isusa, puninu čovještva. Ponekad, promatrajući svetce, kao da previdimo Onoga koji ih je privukao i preobrazio i kojega nose u svojoj svetosti. Sveti nam Antun govori: ja nisam važan, gledajte njega – Spasitelja svijeta! I u konkretnom životu trudite se ne zanemariti Boga, njegovo evanđelje i otajstvo ljudskoga života, otajstvo djeteta, kao i zločine protiv nerođenih i protiv čovjeka. U rukama ovoga svetca nalazi se i ljiljan. O tome je cvijetu napisao predivne riječi, pokušavajući nam po njemu približiti lik i otajstvo Blažene Djevice Marije. Ljiljan, taj cvijet koji raste i na neobrađenu tlu i čuva miris unutar šest latica, „poput šest stuba do Salomonova prijestolja“ (riječi sv. Antuna), tj. do Mudrosti, do onoga dara koji moli kralj Salomon (ne tražeći od Boga ni bogatstva ni moći, nego mudro srce, srce koje zna slušati Boga i čuti ljude); cvijet koji – otvarajući se – nalikuje kaležu. Taj cvijet progovara: poniznošću, prihvaćanjem žrtve, darivanjem prepoznatljiva mirisa. To je slika ljepote kršćanskoga života u kojem je istinsko čudo, i nekad i danas: poniznost koja udaljava oholost, prihvaćanje žrtve koje suzbija sebičnost, unošenje svježine i radosti u ustajalost tuge i tjeskobe. Braćo i sestre, svetca kojega rado zazivamo kod gubitka stvari, zazovimo danas da se mi ne izgubimo, kao kršćani, kao narod; da ne izgubimo sebe, previđajući da se ljudska radost nalazi u istom Božjem djelu, u sinergiji darovanosti bližnjih i svijeta.“
Kao i svake godine, na blagdan sv. Antuna, od 4,30 ujutro, svakoga sata i pol, bile su svete mise i uz njih ispovijed, cijeloga prijepodneva. Popodne, u 16 sati, vlč. Mato Mićan, misnik u kapeli Doma sv. Josipa, vodio je, uz prigodnu riječ, blagoslov djece, a slavlje je završilo sv. misom u 17,30 sati.
Mnogi su vjernici s pouzdanjem u Boga i zagovor sv. Antuna, zahvaljujući za milosti koje im je Gospodin darovao po zagovoru ovoga svetca, dohrlili na ovo slavlje, sretni što opet mogu, u ovim teškim vremenima, pohoditi ovo svetište i u njemu predati Bogu svoje radosti i teškoće.
s. Nada Martinković
