*1919. + 2023.
U njezine 104 godine života utkano je i mojih 80 godina. Teško je opisati jedan tako dug život i odnose koji su se stvarali tijekom godina, ali neke crtice iz života pokušat ću oživjeti u ovom sjećanju.
Rođena u Biorinama, selu Dalmatinske zagore, bila je po naravi bistra. Već je u I. razredu osn. škole govorila svom ocu da ju „opremi za učiteljicu ili koludricu“, na što se otac čudio, otkuda joj samo misao na takva zvanja. Imala je, naime, dobru i pobožnu učiteljicu. U toj djetinjoj želji odsijeva njezina duša sklona duhovnomu zvanju. No, u selu je mogla dovršiti samo dva razreda škole i život je krenuo uobičajenim putem. S takvom dušom ušla je s mojim ocem, Markom Perkovićem, u brak u kojem nije napuštala svoju odanost vjeri i molitvi pa je tako utjecala na supruga kojemu je to nedostajalo. Čim su se počela rađati djeca, tražila je za njih bolji put u život i kako im pružiti ono što ona nije mogla postići: školu i siguran kruh u ruke. Kao mlada obitelj preselili su se 1942. godine u Slavoniju i darovali su svijetu svojih sedmero djece u vremenu kada to nije bilo ni popularno, ni preporučljivo. Bila je hrabra i u vjeri primala je dar novih života. To ju je još više učvrstilo u majčinstvu i bila je kao majka prava sluškinja, učiteljica i odgojiteljica svoje djece.
Na prvom mjestu bio joj je vjerski odgoj djece, kako ga je ona primila u svojoj roditeljskoj kući i što je hrabro čuvala i njegovala u novoj sredini. U nj je utkala molitvu, poslušnost, marljivost, poštenje i uzoran život. Svake večeri, poslije naporna rada na njivi, u vinogradu i kući, molila je, zajedno s djecom, krunicu i ponavljala katekizam, a u korizmi s nama je „pjevala“ Gospin plač. Posebno je vodila brigu o redovitom pohađanju sv. mise i primanju sakramenata. Franjevački samostan u Sl. Brodu, udaljen 2,5 km od kuće, nije nam bio daleko ni ljeti, ni zimi! Slala nas je svake nedjelje na svetu misu i na vjeronauk, a na mladu nedjelju (prvu u mjesecu) na ispovijed i pričest. U skromnim uvjetima života ona je uvijek od svojih sredstava odvojila „za platiti sv. mise“ na različite nakane. I u starosti to nije zaboravila pa je znala na papirić napisati nakane i umotati u nj određeni prilog te poslati časnoj sestri u sakristiju, u Franjevački samostan!
U kući se znalo da smo Hrvati i katolici i to smo priznavali i u školi, kada se provjeravalo tko ide na vjeronauk i u crkvu. Mi to nismo smjeli zatajiti. Uz njezine priče o stradanjima svećenika i vjernika nakon II. svj. rata u njezinu zavičaju, koje nam je ponekad prenijela, gajila se u nama i ljubav prema domovini Hrvatskoj i katoličkoj vjeri. I tu je odliku ponijela iz roditeljske kuće, jer se kod njih često sastajalo društvo starijih seljana i raspravljalo o prilikama u zemlji iz onoga doba (doba Aleksandrove Jugoslavije!). Iz usta svoga oca upijala je tako domoljublje. Otac je pratio-vozio fratra iz župe na filijalu i bio je uvažen u selu pa je i ta okolnost oblikovala u njoj odnos prema vjeri i franjevcima, a imali su u ono doba u kući Bibliju sa slikama (!) koju je netko donio iz Amerike.
Njezino majčinstvo obilježavala je i mudrost odgojiteljice. Odgajala nas je prije svega primjerom svojega života i rada, ali i poukama i svojim iskustvima, pa i strogošću. Sve je to oblikovalo naše duše i odnos prema Bogu i životu. Mama je puno govorila pa je nešto od toga i ostalo!
Što sam postajala starija, sve su mi se više vraćale njezine mudre riječi i „priče iz davnine“, što sam često u nekim prilikama prenosila drugima. Mudrost starih! Jednom su me novakinje upitale imam li oca. Čudila sam se pitanju, a one su to obrazložile time što nikad nisam rekla: „Moj je otac rekao“, nego uvijek: „Moja je mama kazala…“. Odgovorila sam da moj otac nije puno govorio, ali je puno, puno radio i ponekad nas kaznio, kad je mama trebala njegov autoritet za naš odgoj. Kad smo se kao djeca posvađali ili potukli, morali smo za kaznu klečati, a smjeli smo se ustati istom kad smo jedno drugo poljubili. Tako je tek bilo oprošteno! Naš je otac, uza sav teški rad – u tvornici, u polju i vinogradu – da svojoj djeci priskrbi potrebno za život, doživio 103 godine života i radovao se djeci svoje djece, unucima i praunucima.
Naša je mama, uza svu brigu oko odgoja i školovanja djece, vidjela siromašnije od sebe i pomagala, kako su joj prilike dopuštale. Kad su djeca već odrasla i kada su njezine materijalne mogućnosti bile bolje, našla je načina primjerice kako uplatiti siromahu iz ulice mjesečni ručak, ili nekom drugom zapuštenom čovjeku organizirati popravak potleušice u koju propada snijeg i kiša, ili čak kako odgovoriti trudnicu od abortusa i dati joj novac za prvu pomoć! Bilo je tu onoga „da ne zna ljevica (tata) što čini desnica“! Uključivala se u bezbroj malih karitativnih akcija za izbjeglice u Domovinskom ratu. Kad se učlanila u Treći Red sv. Franje, ujedinili su se trećoredci u pomaganju slabijih, a prilike za to same su se nametale. Imala je vremena i za posjet osamljenih i bolesnih u župi i brinula se da im dođe svećenik i podijeli im sakramente. Bicikl joj je bio dobro došlo prometno sredstvo u prevladavanju udaljenosti!
Njezina djetinja želja da ju otac „opremi za koludricu“ doživjela je ispunjenje kada se njezino dvoje djece opredijelilo za službu Bogu i Crkvi: sin fra Ante i kći s. M. Blaženka. Tomu se jako radovala, Bogu zahvaljivala i time ponosila sve do u zadnje dane svoga života. Postila je tri dana u tjednu u zahvalu i za taj dar Božji njezinoj obitelji.
Svoje štovanje Gospe Sinjske prenijela je na nas, djecu, jer je Gospa bila u njezinu djetinjstvu, pa i kasnije, u teškim životnim prilikama, „njezina Čudotvorka“! Slala nas je ljeti djedu i baki u Dalmaciju te tako ni mi nismo zaobišli Sinj i hodočastili smo Gospi.
Velika radost bila joj je organizacija žive krunice u dvjema župama. Izmijeniti ispisana otajstava krunice sa sličicom pojedinoga otajstva i imenom moliteljice koja ga preuzima sljedeći mjesec, bio je pravi pothvat na početku svakoga mjeseca. Rado je iznosila broj koliko se krunica u župi izmoli svaki dan. Subota je za nju bila dan posta u čast Gospi.
U 97. godini života ostala je sama, jer se tata preselio u vječnost. Djeca su joj predlagala da se preseli k njima. No, ona nije željela biti sa svojim staračkim tegobama na teret ni jednoj obitelji svoje djece te se odlučila poći u Dom za starije osobe. I tu, na samom kraju života, pokazala je kako se njezina ljubav pretače u žrtvu, u kojoj je izabrala za sebe ono teže, kako bi djeci bilo lakše i bolje! Tako je činila cijeli život. Stoga bi se sve ovo napisano, kao i ono nenapisano o njezinu životu, moglo nasloviti: LJUBAV U ŽRTVI!
Moždani udar, koji je najavio njezin skori odlazak, dogodio se ujutro, 21. srpnja 2023. godine, i sve nas je iznenadio. Prevezena na neurologiju, nije otvarala oči, ni govorila. Odjel neurologije bio je, zbog pojave koronavirusa, zatvoren za posjete svima, osim svećeniku. Kad joj je sin fra Ante popodne donio posljednje pomazanje i molio molitve umirućih, čula ga je. Na njegov upit na kraju molitve, zna li ona da je njezin Tona – tako smo zvali brata franjevca – uz nju, odgovorila je, malo otvorivši oči: „Znam.“ Bio je to i posljednji pozdrav i utjeha njemu i svima nama.
Draga Gospa potvrdila joj je svoju naklonost. Već sutradan, na svoj dan, u subotu ujutro, 22. srpnja, pozvala ju je da se pridruži slavlju Isusa, njezina Sina, u vječnosti. Čvrsto vjerujem da je ondje susrela sve svoje drage za koje se u životu zauzimala molitvom i dobrim djelima te da sada još snažnije za nas moli.
s. M. Blaženka Perković
N.B. U nemoći da stavim cijeli jedan život na papir, pokušala sam, srcem punim zahvalnosti, zabilježiti nešto od onoga lijepog iz života, što mi u ovo vrijeme, od kada je otišla, oživljuje sjećanje, a slabosti, koje su sastavni dio svakoga ljudskog života, vjerujem da su obavijene milosrđem Božjim.
