Preminula s. ALEKSIJA Manda KOBAŠ

NEKROLOG

s. Aleksija, Manda Kobaš

Rođena: 3. lipnja 1943.

Prvi zavjeti: 15. svibnja 1965.

Umrla: 5. srpnja 2026.

U mjesecu srpnju, posvećenom Predragocjenoj Krvi Kristovoj, na blagdan sv. Ćirila i Metoda, slavenskih apostola, Gospodin je odlučio pozvati k sebi s. Aleksiju Kobaš. Preminula je u Portu, o. Krk, dok je snažila svoje tijelo i duh Božjim darovima sunca i mora u zajednici sestara u Portu, zajedno s ostalim sestrama na godišnjem odmoru.

Župa Oštra Luka Bok rodno je mjesto s. Aleksije. Usred II. svjetskoga rata, 3. lipnja 1943. godine, rodila se kao treća djevojčica od sedmero djece Marijana Kobaša i Luce rođ. Pejić. Krštena je istoga dana u Župnoj crkvi Imena Marijina, Oštra Luka Bok, i dobila ime Manda. Uz kršćanski odgoj, uvodilo se u obitelji Kobaš djecu u život navikavajući ih na rad i pomoć u kućnim poslovima. U školu se išlo toliko da se zna čitati i pisati. Manda je u selu završila četiri razreda osnovne škole i ostala je kod kuće za pomoć u domaćinstvu i na polju. Starije sestre ubrzo su osnovale vlastite obitelji pa je Manda ostala kao glavna pomoć roditeljima. Po naravi povučena, pokazivala je više interesa za odlazak u crkvu, nego u seosko društvo pa joj se u takvom ozračju razumljivo nametnula misao o životu za Boga u samostanu.

Kršćanski roditelji prihvatili su s radošću njezinu želju te je ubrzo zatim, godine 1960., pokucala na vrata samostana u Đakovu, i bila je primljena. Jako joj se svidjela samostanska tišina. Kao kandidatica provela je kratko vrijeme u Đakovu i u sestarskoj zajednici u Štitaru, a zatim se priključila pohađanju Domaćinskoga tečaja koji je vodila gđa Mira Vučetić u Zagrebu. Tu je stekla svjedodžbu domaćinskih vještina koje je rado prenijela u djelo u zajednicama u kojima je djelovala. Prvi „praktični rad“ bio je u Koški. Godine 1963. pozvana je u Đakovo za bližu pripravu za novicijat te je na oblačenju dobila ime s. Aleksija. Poslije Prvih zavjeta 1965. godine bila je spremna za svaku filijalu, jer je dobra domaćica posvuda poželjna, a svojim je djelovanjem i sama potvrdila izreku da „iz kuhinje dolazi blagoslov“ u zajednicu. Tako je pošla u Vrnjačku Banju, a već 1966. godine velika kuhinja đakovačkoga Sjemeništa trebala je, makar i na kratko, njezine molitvene i marljive ruke i njezino srce. Od 1968. do 1972. godine djelovala je u zajednici sestara u Vinkovcima. Novootvorena zajednica u karitasovu domu za stare i nemoćne u Germeringu trebala je vrijednu ruku i snalažljivu osobu za vođenje kuhinje te ustanove. U poslušnosti prihvatila je s. Aleksija i taj izazov gdje je još trebalo učiti i njemački jezik za sporazumijevanje s osobljem u kuhinji. Njezina dobrohotna i poučljiva narav dobro se uklopila u novu dužnost, na kojoj je ostala šest godina. Katolička biskupija u dijaspori, u Makedoniji, molila je Milosrdne sestre sv. Križa da preuzmu brigu i domaćinstvo u biskupskom domu. Opet je s. Aleksija bila spremna zamijeniti tuđinu Njemačke sa stranim okruženjem Makedonije te je 1979. godine pošla u Skoplje, gdje je ostala punih 25 godina, a od 1984. do 1990. godine vršila je službu poglavarice te sestarske zajednice. O razdoblju djelovanja  sestara u Skoplju pisala je s. Agnela Spajić, preminula 5. veljače ove godine: „Uz svu prezaposlenost molitva je bila na prvom mjestu. Kapela nam je bila najdraži kutak u kući. S. Aleksija je kuhala, bila na porti i vodila brigu za razne nabavke. Bile smo vrlo složne, pomagale jedna drugoj i zamjenjivale kad smo išle u duh. vježbe i na odmor.“ Iz ostalih zapisa i svjedočanstava sestara doznajemo da su sestre puno značile mons. Joakimu Herbutu, tadašnjem skopsko-prizrenskom biskupu, kao i tadašnjem pom. biskupu mons. Kiri Stojanovu, svećenicima, a i vjernicima. Sestre su skladno surađivale međusobno i s biskupom, kao i sa sestrama euharistinkama i usmiljenkama, tako da je s. Aleksija osjetila veliku težinu toga rastanka, koji je sam biskup popratio sv. misom zahvalnicom za sestre. Tom je prigodom s. Agnela zapisala da se čulo na odlasku: „Vratite se!“ te da je s. Aleksija plakala i tada, ali i svaki put, kad su već ona i s. Agnela bile u Đakovu, i kad bi se toga sjetile.

Od 2004. godine s. Aleksija je u Đakovu, u provincijalnoj kući, radi liječenja. Slijedile su dužnosti u Đakovu, Županji i Slavonskom Brodu: to su bila kraća razdoblja, gdje su se izmjenjivale dužnosti u kuhinji i na porti. Zbog narušena zdravlja bila je na liječenju do 2007. godine. Čim se oporavila, ponovno je došla u Županju gdje je kuhala za sestre. Gospodin ju je pohodio teškom bolešću, imala je tumor na želudcu. Godine 2009. došla je u Đakovo, u Dom sv. Josipa. Sestre su tada žarko molile i utjecale zagovoru naše majke M. Amadeje Pavlović. Vjerujemo da je ona isprosila ozdravljenje našoj s. Aleksiji, jer se, nakon tako teške dijagnoze, počela oporavljati. I o tome ima zapis s. Agnele i svjedočanstvo da je za ozdravljenje s. Aleksije molila zagovor majke M. Amadeje. Čim je s. Aleksija prizdravila, već su nadošle nove dužnosti: godine 2010. u Vinkovcima kućni poslovi, od 2012. godine u dva navrata na porti samostana u Đakovu, a između toga u Slavonskom Brodu pomoć u kuhinji. Od 2015. šest godina bila je na porti na Vrhovcu, u Zagrebu. Posljednja njezina služba bila je u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu, od 2021. godine. Prošle, 2025. godine, proslavila je svoj dijamantni jubilej i nastavila služiti svećenicima i bogoslovima u istoj službi.

Vidimo kako je Gospodin s. Aleksiju vodio na više mjesta, pohodio ju je teškom bolešću, ali je ona, unatoč svemu, ostala vedra i zahvalna Gospodinu za sve. Kolike je obradovala svojim nesebičnim i požrtvovnim radom u kuhinji, samo je Gospodinu poznato. Nikada se nije štedjela, već je s ljubavlju i rado vršila svoju ne tako laku dužnost. Uvijek je bila pažljiva prema svima i sve je s osmijehom susretala. Bila je komunikativna, nenametljiva, dobrohotna, nikad nije bila nezadovoljna, zračila je smirenošću i vedrinom.

Draga sestro Aleksija, zahvaljujemo ti za sve godine, dane i sate provedene s nama u služenju i trpljenju. Čvrsto vjerujemo da je Presveto Srce ispunilo danas na tebi svoju riječ: Blago krotkima jer oni će baštiniti zemlju – i uvelo te u vječnu baštinu NEBA, gdje se nastavljaš u radosti klanjati Presvetomu Trojstvu, zajedno s Blaženom Djevicom Marijom i svima svetima.