Trenutno pregledavate Preminula s. Aurelija Miličić
s. Aurelija Katica Slavica Miličić

Sestra AURELIJA (Katica Slavica) MILIČIĆ

Rođena: 17. travnja 1924.

Prvi zavjeti: 26. kolovoza 1946.

Umrla: 17. rujna 2020.

 

Život obilježen čvrstom i dubokom vjerom, življen s posebnim usmjerenjem na Boga Oca, od kojega je stvorena, i praćena njegovom ljubavlju, dar je Duha Svetoga. Po tom daru, od trenutka krštenja uronjena u ljubav Trojedinoga Boga, osoba korača djetinjim pouzdanjem te svoju ruku drži u Očevoj ruci i često usmjerava svoj pogled prema njemu. U svakoj, pa i u naizgled najmanjoj prilici, njemu se povjerava i u njegovu pogledu s lakoćom i s radošću živi svoje dane. Tako je živjela sestra Aurelija. Živo je doživljavala prisutnost Oca nebeskoga i u potpunom predanju cijeloga svojeg životnoga vijeka ustrajala, svjedoče sestre koje su je poznavale iz najranijih redovničkih dana. U toj vjeri predala je svoju dušu nebeskomu Ocu na blagdan Ranā sv. oca Franje, u vrijeme kad je u provincijalnoj zajednici započelo slavlje jutarnje sv. mise.

Rođena je 17. travnja 1924. godine u Bošnjacima, u činovničkoj obitelji oca Andrije i majke Marije rođ. Živić. Otac joj je bio općinski blagajnik. Roditelji joj potječu iz uglednih seljačkih obitelji. Krštena je 19. travnja u Župnoj crkvi sv. Martina, biskupa i dobila je ime Katarina Slavica. Imala je starijega brata i mlađu sestru. S njima je proživjela sunčano djetinjstvo, u ozračju roditeljske ljubavi, koja je bila razborita i mudra. Roditelji su mnogo ulagali u odgoj svoje djece. Riječju i primjerom bili su uzor svojoj djeci. U obitelji se zajednički molilo i poštivalo sve nedjelje i blagdane.

Kada je primila Prvu sv. Pričest, bila je vrlo sretna. Molitva joj je bila vrlo mila, kao i svagdanja sv. Pričest, koju je poslije Prve sv. Pričesti revno obavljala. Najsretnija je bila u blizini euharistijskoga Spasitelja. Majci je rado pomagala i bila joj poslušna. Kada je došlo vrijeme za polazak u školu, nije imala poteškoća. Rado je čitala dječje mjesečnike i misijske glasnike, kao i ostali vjerski tisak.

Pučku školu polazila je u Sikirevcima i Gradištu, gdje je primila i sv. Potvrdu. Za redovničko zvanje odlučila se u drugom razredu pučke škole. Jednom su zgodom njezine suučenice govorile o tome što žele postati kada odrastu. Dok su one glasno izjavljivale svoje želje, ona se zapitala što će ona biti. Tada je u sebi čula neki glas koji joj je šapnuo: „Bit ćeš redovnica!“ Od toga dana ozbiljno je na to mislila i svaki dan poslije sv. Pričesti molila je Spasitelja da ju primi u svoju službu. Iako joj se ta želja nije još dugo mogla ostvariti, ostala je vjerna toj odluci. Pošla je u Đakovo na duhovne vježbe za djevojke. Razgovarala je s voditeljicom postulata, s. Pijom Basta. Nije bilo nikakve zaprjeke stupanju u samostan, osim što još nije imala 15 godina.

U samostan je došla 3. listopada 1940. godine i s još 23 kandidatice započela je aspirat. Rastanak od obitelji nije bio bezbolan, ali ga je ona hrabro podnijela. Kada se našla u novoj sredini, trebalo je mnogo toga prihvatiti, ali se uz Božju pomoć brzo priviknula. Bila je posebno sretna kada je dobila prvo redovničko odijelo – dugu haljinu i pelerinu. Tada je osjetila da je u samostanu kod kuće i da je to njezin novi dom zauvijek.

Po želji sestara poglavarica završila je Građansku školu u Đakovu i započela je Učiteljsku školu sestara milosrdnica u Zagrebu. Nakon 1. razreda, 1945. godine, nastala je promjena državne vlasti. Samostanske su škole bile ukinute. Vratila se u Đakovo i uz pomoć naših sestara, profesorica raznih predmeta, učila je gimnazijsko gradivo i polagala ga privatno.

Postulat je započela 2. veljače 1945. godine. Iste godine partizani su preuzeli vlast u Đakovu. Vojna vlast tražila je ispražnjenje cijeloga samostana (istočni dio bio je već zauzet). Kako se fronta sve više približavala Đakovu, sestre poglavarice odlučile su da se novicijat i mlade sestre presele u Zagreb, na Vrhovac, a kandidatice pošalju svojim roditeljima, dok se prilike ne smire. Tada su kandidatice usrdno zamolile majku Amadeju Pavlović, prov. poglavaricu, da smiju ostati u samostanu i dijeliti sve poteškoće zajedno sa sestrama. Jednostavno nisu htjele ići kući, iako je to bilo vrijeme kada ni kruha nisu imale. Poglavarice su im to dopustile i one su ostale. Preuzele su sve službe i poslove novakinja i pomagale su kod bolesnih sestara. U tim teškim danima sestre su doživjele pomoć i zaštitu Božju. Osobito im je majka Amadeja bila svijetli primjer duboke, žive vjere i nepokolebljiva pouzdanja u Božju providnost. Ona je bila ganuta do suza kada su postulantice zamolile da ostanu sa sestrama u tim teškim prilikama.

U otežavajućim okolnostima završila je postulat i 21. kolovoza 1945. godine započela je novicijat. Sljedeće godine, 26. kolovoza, položila je Prve sv. zavjete. Poglavarice su tada zamolile vrhovnu poglavaricu da najmlađe sestre i ostale sestre juniorke primi u Kuću maticu, u Švicarskoj. Molba je bila prihvaćena, ali službena vlast nije dopustila izlaz iz zemlje, bez ikakva obrazloženja. Do obnove zavjeta, 6. siječnja 1947. godine, provela je na Ortopedskoj klinici u Zagrebu. Od siječnja 1947. do siječnja 1948. godine bila je na Dječjoj klinici Rebro. Zatim je slijedio šestomjesečni tečaj u našoj bolnici u Vukovaru. Potom mjesec dana u bolnici u Titogradu. Iz Titograda je pošla u Zagreb, na Dječju kliniku Šalata gdje je ostala osam mjeseci.

Poglavarice su pokušavale pronaći mogućnosti za stjecanje daljnje naobrazbe mladih sestara, ali bez uspjeha. Zaprjeka je bila naš stalež, kao i redovničko odijelo. U Đakovu se pokušavalo pronaći razne načine za uzdržavanje sestara. Među ostalim, sestre su dobile ponudu izrade nekoliko stolnjaka ručnim radom – tehnikom toleda. Osim novčane nagrade, država je davala i „točkice“, a one su mnogo značile u ono vrijeme.  Budući da je sestra Aurelija kod kuće bila dobro svladala tehniku toleda, pozvana je u Đakovo gdje je s još nekoliko sestara izrađivala ručne radove tom tehnikom. Nakon toga ostala je u provincijalnoj kući i pomoću sestara profesorica spremila je i položila VI. i VII. razred gimnazije na državnoj školi u Slavonskom Brodu, a zatim VIII. razred i maturu u Osijeku. Nakon mature poslana je u Zagreb na praksu, u centralni biokemijski laboratorij na Rebru. Ostala je tri mjeseca, zatim je pošla u Pakrac. Kao vrsna laborantica, tamo je ostala osam godina. U zajednici je vršila i službu kućne poglavarice.

Godine 1961. vratila se u Zagreb, u biokemijski laboratorij na Klinici za plućne bolesti i tuberkulozu na Jordanovcu. Tamo je ostala sve do umirovljenja 1985. godine. Za vrijeme boravka i rada u toj ustanovi, završila je jednogodišnji katehetski tečaj – prvi u Zagrebu. Isto tako završila je i tečaj za medicinske tehničare laboratorijskoga smjera. Sestre, koje su radile na Jordanovcu, pripadale su zajednici sestara na Rebru. Tiha i vedra, obavljala je svoj posao točno i savjesno. Bila je i glavna sestra na tom odjelu. Uživala je ugled među svojim suradnicima te je u onim teškim vremenima pomogla mnogim svećenicima, redovnicima i siromašnim ljudima svojim preporukama kod liječnika. Nakon umirovljenja vratila se u provincijalnu kuću u Đakovo i tu je ostala šest godina. Tri godine vršila je službu kućne poglavarice, nenametljivo, samozatajno i s ljubavlju. Zatim je pošla u Krapinu, gdje je također bila kućna poglavarica i jednakom je ljubavlju služila zajednici. U skrovitom životu s Isusom crpila je uvijek nove snage. Kroz šesnaest godina neumorno je svoje snage ugrađivala u zajednici na Sušaku. Oslabljenog zdravlja dolazi 2013. god. u Đakovo u Dom sv. Josipa.

U svim spomenutim zajednicama bilo joj je lijepo, iako ne uvijek lako. Smatrala je da je velik i nezaslužen Božji dar znati i vjerovati da treba biti tu gdje ju Gospodin želi imati. To joj je pomoglo da se svugdje brzo snalazila i osjećala se kod kuće. U zajednici Doma sv. Josipa sestre se sjećaju njezine tihe prisutnosti kojom ih je posjećivala i pomagala u njihovim potrebama, kad im je trebala neka usluga. Svakoga dana čitala je po jedan nekrolog, glasno, skupini sestara, i onda bi cijeli dan provela u duhu s tom sestrom čiji je nekrolog bio na redu toga dana. Sestra, koja ne vidi dobro, sjeća se kako je uvijek bila spremna uzeti iglu u ruke i prišiti dugme ili nešto pokrpati. Također se sestre sjećaju kako je donosila radost i uvijek imala spremnu neku šalu. 

U vrijeme kada je koronavirus zahvatio sestre u samostanu, sestra Aurelija također je osjetila teškoće ove bolesti te je morala poći na liječenje u KBC Osijek. Na radost sestara, othrvala se i ovoj teškoći te je, nakon višednevne borbe s nedostatkom kisika u organizmu, doživjela povratak u Dom sv. Josipa gdje je, oslabljena tijela, u bolesničkoj postelji, provela svoje posljednje dane. Ali nije nestalo radosti predanja s njezina lica. A tu je radost i dalje svjedočila svojim sestrama.

„Kako je tiho živjela, tako je tiho i umrla!“ svjedoče sestre, te zahvaljuju Trojedinomu za primjer i svjetlo vjere koje je po sestri Aureliji neumorno dijelio svima s kojima se susretala. Otac nebeski s ljubavlju je pratio sve ove korake svoje ljubljene kćeri i primio ju je u svoj zagrljaj!

s. Nada Martinković

aurelija parta