Rođena: 24. rujna 1930.
Prvi zavjeti: 13. svibnja 1963.
Umrla: 21. kolovoza 2020.
Uoči spomendana Blažene Djevice Marije Kraljice, dok su se naše postulantice pripremale za ulazak u novicijat, Nebeska Kraljica, koja čuje i prima svaku molitvu te ju prenosi Kristu Kralju, poslala je svoju nebesku pratnju svojoj vjernoj moliteljici, sestri Radoslavi, i pridružila ju slavlju divnoga Božjeg kraljevstva.
Sestra Radoslava potječe iz Donjeg Novoga Sela, iz kršćanske obitelji, od oca Marka i majke Đenke rođene Biuklić. Imala je samo još jednog starijega brata.
Na krštenju dobila je ime Katica.
U svojem Životopisu napisala je kako je kao dijete bila živa i nestašna te je roditeljima zadavala dosta briga. Upravo ta iskrenost, gdje se ona, pišući svoj Životopis, nije ničim pohvalila, nego je iznijela samo svoje nestašluke iz djetinjstva, pokazuje koliko je bila ponizna. U selu je završila četiri razreda osnovne škole. U drugom razredu primila je Prvu sv. Pričest. Kada je odrasla, pomagala je mami u kućnim poslovima i u polju, a po potrebi, čuvala je svinje i radila ručni rad. Čuvajući svinje, nizala je i zrnca krunice. Tada joj je dolazila pomisao na samostan. Razmišljala je ona i o udaji, jer se i u svijetu može služiti dragomu Bogu, ali je kasnije uvidjela da je ipak više privlači samostanski život.
U samostan u Đakovo došla je 1960. godine, kada je navršila 30 godina. Na početku joj je bilo teško snaći se u tako velikoj kući, ali se brzo priviknula. Kao kandidatica radila je u kuhinji, a potom je poslana na filijalu u Vrbanju. Tamo joj je bilo lijepo, osjećala se kao u rodnoj kući. Radila je kućne poslove i na polju, a pomagala je i u sakristiji. Radovala se kada je bila pozvana u Postulat. Tijekom toga vremena bila je na dužnosti u šloseraju (bravariji). S veseljem je čekala početak duhovnih vježbi i odlazak u Novicijat. Dobila je ime sestra Radoslava.
Prvo radno mjesto, nakon Prvih sv. zavjeta 1963. godine, bilo je u Krapini. Radila je u vrtu i ostala je tamo 24 godine. U to je vrijeme, od 1972. do 1981. godine, bila i kućna poglavarica u toj zajednici. Iz Krapine premještena je u Zagreb, na Vrhovec, gdje je radila u vrtu i vodila brigu za voćnjak i vinograd. Iz Zagreba dobila je premještaj u Trnavu. I tamo je vodila brigu za vinograd i voćnjak. U Trnavi je ostala jednu godinu odakle je premještena u Novu Bukovicu, gdje je osam godina radila u kuhinji. Svoje kuharsko umijeće nastavila je i u Ivankovu gdje je godinu dana kuhala za župnika i sestre. Iz Ivankova je ponovno došla u Trnavu i tamo je 24 godine obavljala razne gospodarske poslove. Godine 2009. imala je operaciju srca, a 2014. godine nespretno je pala i slomila kuk. Morala je na operaciju i više se nije mogla vratiti u Trnavu, nego je ostala u Đakovu, u Domu sv. Josipa, gdje je provodila svoje dane uglavnom u molitvi i malim dužnostima, pomažući tako svojim još nemoćnijim sestrama. U danima pandemije u samostanu, preboljela je Covid-19 i nakon bolničkoga liječenja u KBC-u Osijek, vratila se kući s negativnim nalazima.
Naša sestra Radoslava bila je jedna fina, tiha i požrtvovna sestra. U svojem je redovničkom životu svagdje ostavila trag dobre redovnice, osobe povjerenja, koja voli svoje zvanje i rado obavlja svaki posao, znajući da nije bitno što se radi, nego kako se radi. Ona je u svaki svoj posao unosila sebe i svoju nesebičnu dobrotu i ljubav. Sestre se sjećaju koliko je bila marljiva i spretna u poslu. Još je jedna tajna njezina života bila ta što je došla iz imućnije obitelji, a s ljubavlju je prihvaćala teške fizičke poslove i ništa joj nije bilo teško. Kad god je imala vremena, krunica joj je bila u ruci i puno je molila. Radnici, koji su pomagali u Trnavi, u našem voćnjaku, sjećaju se kako je uz posao uvijek poticala na molitvu krunice. Na njezinu licu odražavao se mir koji je proizlazio iz predanosti Bogu, a taj se mir osjetio i u zajednici jer nikada nije ulazila u sukobe, niti se je komu zamjerila.
To su doživjele i sestre u zajednici Doma sv. Josipa. Njezina omiljena molitva bila je: „Isuse blaga i ponizna Srca, učini srce moje po srcu svome!“ Često je ponavljala tu molitvu, a također je molila punim glasom i punim srcem sve ostale molitve. Tako je bilo i u zadnjim danima, kada je molila zajedno sa sestrama novakinjama na svojoj bolesničkoj postelji. Mogao se čuti i njezin lijepi alt dok je oduševljeno pjevala marijanske pjesme. Kroz teškoće bolesti i nemoći, prihvaćajući pomoć drugih, sjedinjavala se s Isusom, moleći svim srcem. Zadnjih dana često je vapila Bogu, a on je čuo njezine vapaje i primio ju je u svoje okrilje.
Ovoga petka, dana u kojem posebno zazivamo Srce Isusovo, sestra Radoslava osjetila je bol i svojom je rukom pokazala prema srcu, te je sjedinila svoje kucaje s Njegovim. Vjerujemo da nas zagovara u društvu nebesnika kako bismo i mi bili što sličniji Isusovu Srcu i Srcu njegove Majke, BDM Kraljice.
s. Nada Martinković
