Trenutno pregledavate s. Ferdinanda Janja Kelava

Rođena: 8. rujna 1939.
Prvi zavjeti: 10. listopada 1961.
Umrla: 13. kolovoza 2020.


„Gdje god je bila, bila je blizu ljudima!“ svjedoče sestre. U predzadnjem danu devetnice Velikoj Gospi, sestra Ferdinanda pozvana je na slavlje ove divne svetkovine u nebu. Preminula je u KBC-u Osijek, u bolesti i samoći, ali u sutonu petka, dana muke Gospodnje, blizu Raspetoga i Gospe.
„Sestra koja se raduje i daruje puno radosti djeci, mladima i starijima, otvorena svima i sva usmjerena na pomoć i radost drugih; sestra koja prima malene i otvorena je za njihove male i velike stvaralačke pothvate, za njihove radosti u skromnim i teškim vremenima, koja zna cijeniti svaki posjet i susret, svaku novu inicijativu i ideju. Sestra kakvu bi svi poželjeli na svojoj župi i u zajednici.“ Takva je bila naša sestra Ferdinanda, svjedoče sestre koje su je poznavale još iz djetinjstva.
Iznjedrena iz kršćanske obitelji u Glamoču, od oca Tome i majke Ruže rođ. Žarko, Janja je započela svoj kršćanski život krštenjem u rodnome mjestu. Radost života dijelila je s bratom i sestrom, ali i tugu zbog prerane očeve smrti, kada je imala samo tri godine, a već godinu nakon toga, u svojem ranom djetinjstvu, doživjela je i prebrzu majčinu smrt. I to je išlo naglo jer je majka bolovala samo deset dana. Kako je moralo biti teško njezinu dječjemu srcu i osmijehu prihvatiti tako teške događaje?! Dobrota strica, koji je preuzeo brigu za njih, dovela ju je u novu obitelj koju je također pohodila smrt. Stricu je umrla supruga te je ostao sam s dvije kćeri. Tada je bilo više djece zajedno, a to je donijelo i veću brigu, ali i radost dječje nevinosti i zaigranosti. Janja je ostala kod strica dok nije završila osnovnu školu. Tada su došli novi rastanci jer se stric ponovno oženio, a Janja se morala razdvojiti od svoje sestre i poći u Livno kod tete. Sestra je otišla kod druge tete u Slavoniju, u Nuštar.
Njezina seka, naša pokojna sestra Rozina, utrla je put maloj Janji i prva je pošla u samostan. Kasnije se i Janja s tetom doselila u Nuštar te je posjetila svoju sestru u Đakovu i vidjela kako je ona sretna. Ta se sreća tako širila i Janja joj nije mogla odoljeti. Počela je razmišljati da i ona pođe za svojom sestrom u samostan. Tu je svoju želju pretvorila u stvarnost u osamnaestoj godini života, stupivši u naš samostan.
U kandidaturi prva dužnost bila joj je uzgajanje cvijeća u samostanskom vrtu, a zatim je na filijali, u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu, dvije godine pomagala u kuhinji i spremanju kuće. Iz Đakova pošla je u Piškorevce, a zatim u Gorjane gdje je radila u vrtu i pomagala u svemu što je u kući bilo potrebno. Slijedio je poziv u postulat, tijekom kojega je radila u kuhinji, a onda je slijedio novicijat. U novicijatu dobila je ime sestra Ferdinanda.
Prve sv. zavjete položila je 1961. godine i odmah nakon toga, odlukom poglavarica, krenula je u Zagreb gdje je završila tečaj kuhanja. Uvijek marljiva i savjesna, bila je zatim u Krapini gdje je bilo puno posla prigodom obnove kuće. U Harkanovcima vodila je domaćinstvo i, nažalost, morala doživjeti dokidanje djelokruga u tome mjestu. Naše sestre, koje su je kao djeca poznavale iz toga vremena, svjedoče o njezinoj radosti i zajedništvu s narodom toga mjesta. Svakoga je uvijek otvorenim srcem dočekivala, svakoga je saslušala i razveselila. Time je ostavila divan, radostan trag Božje blizine. Zatim je u Drenovcima, uz kućanske poslove, obavljala i radove u poljoprivredi, ali se ponovno vratila na dužnost kuharice u Biskupiji u Krku, zatim u Vrbanji, gdje je uz dužnost kućne poglavarice kuhala i radila sve kućanske poslove. Iz Vrbanje poslana je u Trnavu gdje je ostala punih devet godina i vodila brigu za poslove u vinogradu i voćnjaku. Tu je šest godina bila kućna poglavarica. Iz Trnave je pošla u Krapinu gdje je također radila u kuhinji.
Kada joj je zdravstveno stanje bilo narušeno, došla je u Zagreb, na Vrhovec, na liječenje. Nakon kratkoga oporavka, pošla je u Vinkovce, u Franjevački samostan, gdje je punih 12 godina, strpljivo i s ljubavlju, vršila službu kuharice. Nakon Vinkovaca preuzela je kuhanje u Franjevačkom samostanu na Trsatu. Tamo je ostala četiri godine. Potom slijedi Zagreb, zajednica na Rebru, gdje je svojim kuharskim specijalitetima dnevno razveseljavala sestre. Uz brigu o kuhinji, neumorno je posjećivala bolesnike, napose rodbinu sestara i svećenika. Svojom vedrinom i darežljivošću rado je dočekivala goste, koji su često dolazili na vrata sestarskoga stana, i spremno im je pritjecala u pomoć. Tu je dočekala i svoj Zlatni jubilej, 25. lipnja 2011. godine. Iako već u poodmakloj dobi, nije se štedjela, nego je i dalje s ljubavlju kuhala i razveseljavala svoju zajednicu. Prema sestrama bila je nesebična i darežljiva tako da nije mogla nikomu ništa odbiti ni uskratiti, nego uvijek davati. Njezina požrtvovnost, jednostavnost i dobro majčinsko srce bili su uočljivi svima.
Prije dvije godine, kad je trebala poći u Marijin dom, u zajednicu starijih i bolesnih sestara u Zagrebu, slomila je ruku i ostala na liječenju u Domu sv. Josipa u Đakovu. Nakon oporavka, opet je nastavila biti od pomoći svima, posebice onima u nevolji i potrebi, a uz to opet je pomagala u pripremi hrane, kod čišćenja povrća.
U teškim danima i mjesecima, dok je u samostanu još trajala borba s pandemijom koronavirusa, sestra Ferdinanda također je, početkom kolovoza, osjetila simptome te bolesti, od koje je dobila upalu pluća, uz blagi moždani udar koji joj je usporio govor. Ali i dalje s njezina lica nije nestajao osmijeh i želja za susretom i zajedništvom sa sestrama. Kako je i sama drugima pomagala, tako je primijetila i cijenila pomoć koju je samostan primao, te usluge koje su nam stizale na portu samostana, jer sestre nisu smjele izlaziti u grad.
Sestra Ferdinanda bila je milosrdna sestra topla srca, nasmijana, dobrohotna, čovjekoljubiva, požrtvovna i skromna. Bila je osjetljiva za druge, sva usmjerena na susrete s Isusom u potrebitima te je time približila svima njegovu brigu za svakoga, i u potpunosti živjela riječi evanđelja: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25, 45) Vjerujemo da je primila vječnu nagradu i doživjela zagrljaj Isusova Srca!
O slavlju i po zagovoru Velike Gospe, poveli ju anđeli u društvo neprestane radosti u Bogu!

s. Nada Martinković