Rođena: 16. travnja 1934.
Prvi zavjeti: 23. lipnja 1962.
Umrla: 2. kolovoza 2020.
„Gospa ju je povela u nebo!“ rekle su sestre, doznavši da je sestra Božidarka, u večernjim satima blagdana Porcijunkule, blagdana koji je obilježio od početka njezinu mladost i poziv, prešla u vječnost.
Rođena je u Starim Perkovcima 16. travnja 1934. godine i odrasla u pobožnoj, slavonskoj obitelji, kao osmo od desetero djece Grge i Bare rođ. Svilanović. Krštena je istoga dana u župnoj crkvi u Donjim Andrijevcima. Nadjenuli su joj ime Katica.
U to doba život nikoga nije mazio, ali je bilo puno ljudskosti, radosti, opuštenosti i zdrava kršćanskog duha. Uživala je djedovu naklonost pa ju je od milja zvao «drago moja», zbog čega ju je brat često zadirkivao. Po naravi uvijek je bila vesela i voljela je veselo društvo. Očeva smrt 1955. godine unijela je ozbiljnost u njezin život. Neko se vrijeme rado povlačila u samoću. Ali, kad je vrijeme žalovanja prošlo, ponovno je oživjela njezina sklonost veselu društvu, plesu i zabavi.
Prvi put osjetila je privlačnost redovničkoga života kada je za Porcijunkulu 1958. godine sa svojim društvom hodočastila u franjevačku crkvu u Slavonskom Brodu. Tada je cijelu noć i cijeli dan, na sam blagdan, provela u Svetištu. Tu je vidjela Milosrdne sestre sv. Križa što ju je potaknulo na razmišljanje. Kasnije je u marijanskom svetištu Dragotinu, iste godine, o blagdanu Velike Gospe, spoznala da je njezin put vezan uz zajednicu Milosrdnih sestara sv. Križa i odlučila je stupiti u samostan. To je i učinila iste godine u listopadu.
Nakon deset mjeseci pouka i boravka u samostanu, poslana je u Krapinu na ispomoć. U Krapini je ostala godinu dana, sve do postulata. U novicijatu dobila je ime sestra Božidarka. Nakon novicijata, 23. lipnja 1962. godine, položila je Prve sv. zavjete. Godinu dana kasnije stupila je i njezina nećakinja, danas sestra M. Serafina Funarić, u samostan Milosrdnih sestara sv. Križa.
Odmah poslije Prvih zavjeta sestra Božidarka poslana je u Zagreb gdje je pohađala domaćinsku školu. Nakon završene domaćinske škole, povjerena joj je dužnost kuharice i tu je službu tijekom cijeloga redovničkog života vršila u brojnim zajednicama. U Skoplju preživjela je razorni potres 1963. godine. Zbog nastalih neprilika kratko vrijeme provela je u našoj kući u Vinkovcima, a onda je 1967. poslana u kuhinju Bogoslovnoga sjemeništa u Đakovu gdje je ostala 7 godina. Slijedilo je Kosovo, Franjevački samostan u Đakovici. U ovoj je zajednici, uz poslove u kuhinji, od 1974. godine vršila i dužnosti kućne poglavarice. Godine 1978. ponovno se vraća u Slavoniju, u Franjevački samostan u Slav. Brodu, a zatim je 1986. godine premještena u župsku kuću u Vinkovce 1. Tri godine kasnije preuzima ponovno dužnost kuharice u kuhinji Bogoslovnoga sjemeništa u Đakovu, a nakon godinu dana, 1990. godine, poslana je u Split, u samostan otaca kapucina. Od 2000. godine s ljubavlju kuha u Vinkovcima, kod otaca franjevaca konventualaca, odakle je nakon godinu dana premještena u Franjevački samostan u Iloku. Od 2004. godine dobiva dužnost u manjoj kuhinji sestarske zajednice u Donjem Miholjcu. Dvije godine kasnije, od 2006. godine, s već ograničenim snagama, služi sestrama u zajednici u Vinkovcima. Zbog istrošenosti i ozbiljnijih zdravstvenih teškoća 2012. godine prelazi u Đakovo, u Dom sv. Josipa, u zajednicu starijih i bolesnih sestara. U ovoj zajednici je obavljala male službe, primjerene njezinim snagama – sve dok nije dobila moždani udar. Uz zarazu korona virusom bila je podvrgnuta teškim pretragama u KBC-u, Osijek. Ali i tada je dočekala sestre s osmjehom i radošću, te podnosila tegobe s velikom strpljivošću. Nakon operacije ileusa, bila je neko vrijeme na respiratoru. Slijedile su višednevne borbe ali se nije uspjela oporaviti i u bolnici je preminula.
Svugdje se pokazala kao vrsna i marljiva kuharica. Voljela je kuhati. Odlikovala se izdržljivošću. Malokad se žalila na zdravstvene teškoće, iako ni njima nije oskudijevala. Posla je bilo uvijek napretek, osobito u velikim kuhinjama. Unatoč svemu, zadržala je vedar duh, hranjen molitvom, svjesna da joj samo od Boga dolazi snaga. Rane jutarnje sate, kad god joj je to bilo moguće, rado je provodila u molitvi. U slobodno vrijeme, umjesto odmora držala je kačkalicu u ruci. Izrađivala je vrlo lijepe ručne radove i uživala u njima. Voljela je time obradovati i druge.
Sve je radila za Onoga kojemu je darovala sav svoj život. Zato je u radu bila strpljiva i požrtvovna. Do zadnjega je očuvala vjernost molitvi. Molitvom je započinjala dan i poslove koji su bili pred njom. Prigodom zlatnoga redovničkog jubileja, svoju je molitvu sažela ovim riječima: Na dlanu ti nosim, Gospode, svoga srca ljubavi žar, i molim te primi, ne odbij moj dar!
O njezinu prijelazu u vječnost neka joj se duša ispuni svjetlošću i mirom. Očišćenu patnjom, kao ponizno Marijino dijete, neka ju prigrli milosrdna Očeva ruka i odredi joj mjesto među svojim svetima.
Zajednica s puno razloga zahvaljuje Bogu za dar njezina života, za godine predana rada, molitve, požrtvovnosti i trpljenja.
Počivala u miru Božjem! Amen.
s. M. Jacinta Mandura
