Parta
Sestra Gabina Ruža Kopić
Rođena: 5. siječnja1945.
Prvi zavjeti: 12. svibnja 1967.
Umrla: 8. kolovoza 2023.
U milosnim danima devetnice za svetkovinu Velike Gospe Isus je preobrazio patnje posljednjih dana i poveo na Goru vječnosti s. Gabinu Kopić, koja preminula u utorak, 8. kolovoza 2023. godine, u 8,15 sati, u Domu sv. Josipa u Đakovu.
Oštra Luka u Bosanskoj Posavini smještena je u prilično močvarnoj ravnici, bogatoj travnjacima i šumom, a i šibljem za izradu košara. Tu je živjela siromašna zemljoradnička obitelj Ilje i Anke rođ. Matić sa svojih šestero djece. Ruža je rođena prva, 5. siječnja 1945. godine u Oštroj Luci, BiH. Istoga je dana krštena u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Tolisi. Bilo je to tegobno za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata. Dok je otac bio u vojsci, majka je imala svu brigu za kuću i za tek rođeno dijete. Kasnije su se rodila još četiri brata i jedna sestra. Otac je bio uglavnom ozbiljan, ponekad i veseo, a majka blaga po naravi, ali stroga u kažnjavanju dječjih hirova i nestašluka. Otac je radio s ljubavlju, zapisala je Ruža u svojem Životopisu. Nikada nas nisu mazili, niti nam puštali na volju da radimo kako smo htjeli.
Sa sedam godina, kada je pošla u školu, primila je Prvu sv. Pričest. U dubinama svojega dječjeg srca osjećala je već tada da je Isus priprema za poseban put. Na početku školovanja voljela je učiti, ali u drugom razredu učila sam teže i gubila sam volju za učenje. Sve sam drugo voljela raditi nego li učiti, iako su mi učitelji bili dobri, zapisala je kasnije. Bila je vrlo žive naravi, energična u borbi za svoja „prava“. Čim bi došla kući iz škole, pojela bi nešto i odmah bi požurila čuvati stoku. Bila je to prava prigoda da zaboravi na kuću i na učenje, ali ponekad bi u srcu osjetila kao nepravdu što stalno ona mora čuvati stoku. To se nije usudila glasno izreći, jer joj roditelji nisu dopuštali da radi kako ona hoće. Učili su je pokornosti i poslušnosti. Majka ju je željela naučiti samosvladavanju i odricanju od vlastite volje.
Završila je četiri razreda osnovne škole. Tijekom toga vremena postupno je shvaćala što je dobro, a što mora na sebi mijenjati. Trudila se popraviti loše navike. I njoj i roditeljima bilo je stalo da postane dobra. Primjećivala je na sebi pozitivne promjene. U svojem Životopisu, prije novicijata, zapisala je: Najviše sam voljela spremati i držati sve uredno, uzgajati cvijeće i pomagati roditeljima koliko sam mogla. Gledala sam da pomognem svojoj braći i sestrama jer su bili svi mlađi od mene. Osjećala sam poteškoće svojih roditelja. Kad nešto nisu imali, bilo mi je, čini mi se, teže nego njima. Ali nisu pokazali svoju bol, koju su imali na srcu.
Bili smo siromašni. A dragi Bog je dao onu poteškoću koju su mogli podnositi u ljubavi prema Njemu. Odgajali su nas u molitvi i prisutnosti Božjoj. Uvijek su nas opominjali na ono što je dobro. Nisu nas puštali među zločesto društvo da ne bi poprimili ono što nije dobro. U šesnaestoj godini tražila sam sve više kako bih mogla služiti Isusu, Onome koji me je toliko ljubio i žrtvovao se za sve nas. Sve sam više bila povučena od svijeta. Nisam se ničem veselila: niti odijelu, ni zabavi pa ni drugom.
Samo kad bih mislila na prisutnost Božju, onda sam bila vesela. Bila sam vesela izvana, ali to veselje sam pokazala prema svima tako da nisu mogli osjetiti mojih želja u srcu, o kojima sam težila i razmišljala kako bi došla bliže svome Gospodinu.
Nije dugo potrajalo i dragi Isus me je pozvao jednog dana k sebi 1961. godine da mu budem bliža. Odazvala sam se njegovu pozivu. Bila sam onaj čas tako sretna kao nikad u životu. Kad sam došla u samostan bilo mi je najdraže što nas je Isus dočekao raširenih ruku i lijepim pogledom. Prve dane moga redovničkog života lijepo sam proživljavala.
Svaki posao radila je s ljubavlju: praonica rublja, vrt, kuhinja, kućni poslovi, svejedno. Najviše je radila u kuhinji i osjećala se u samostanu kao kod svoje kuće, kao kod svojih roditelja. Kao kandidatica završila je jednogodišnji domaćinski tečaj. Prije postulata bila je na više filijala. Svugdje je radila zdušno i pokazala se zadovoljnom. Prve zavjete položila je u Đakovu 12. svibnja 1967. godine. Prošla je kroz mnoge zajednice, podnijela mnoge napore dok je razveseljavala ukućane izvrsnim kuhanjem i ostalim domaćinskim poslovima. Mjesta njezina djelovanja bila su sljedeća: Trnava – župa, Slav. Brod – Franjevački samostan, Privlaka, Nova Bukovica, ponovno Trnava, Privlaka, zatim Vrbanja, a od 1990. do 2007. godine imala je priliku pokazati koliko joj je bio drag posao u vrtu. Kao vrtlarica radila je zdušno u Portu, na otoku Krku, na Sušaku i od 2005. godine u Vinkovcima – u našoj kući. Tu se saznalo da je s. Gabina još u roditeljskom domu vješto plela košare. Njezine vrijedne ruke, i srce puno ljubavi, dokazale su da je u mladosti dobro svladala ovaj zanat te je tako pomagala roditeljima izdržavati obitelj. Maštovito je izrađivala košare raznih oblika i veličina, sestrama na radost. Ta aktivnost u Vinkovcima nije dugo potrajala. Zdravstvene tegobe bivale su sve naglašenije. Ubrzo se ozbiljno razboljela i bila joj je neophodna pošteda i intenzivnije liječenje. Iz Vinkovaca je 2007. bila premještena u zajednicu bolesnih sestara u Đakovu.
Strpljiva, uvijek nasmijana, zadovoljna, pažljiva i uslužna ostala je i u danima bolesti. Nije se tužila. O sebi je govorila malo. Molitva joj je bila glavni izvor snage. Cijenila je zajedničku molitvu i čitala je duhovne sadržaje, bez obzira na težinu posla koji je gotovo cijeloga redovničkog života obavljala.
U više navrata, zbog pogoršana zdravstvenog stanja, morala je na bolničko liječenje. Patnja ju nije zaobilazila. Vična patnji, prihvatila je svoj križ i nosila ga s ljubavlju do kraja svojega ovozemnog puta.
O zlatnom jubileju 2017. godine sestre su za nju napisale: I danas je ona, unatoč bolestima, uvijek vesela i nasmijana. Puno moli za sebe, za sve koji joj se preporuče, ali usrdno moli za velike i brojne potrebe zajednice, Domovine i svijeta. Vična patnji, prihvatila je svoj križ i nosi ga s ljubavlju. Zahvalne smo Gospodinu za ovaj bogati, žrtvom prožeti redovnički život.
s. Jacinta Mandura
