Trenutno pregledavate Preminula s. Marinela Herceg

S. MARINELA, VERA HERCEG

Rođena: 7. travnja 1945.
Prvi zavjeti: 12. svibnja 1966.
Umrla: 13. lipnja 2021.

U svečano rano jutro 11. nedjelje kroz godinu, 13. lipnja, kada su hodočasnici već krenuli k sv. Antunu u samostansku crkvu u Đakovu, sestra Marinela požurila je na svoje posljednje hodočašće ususret Isusu kojemu je cijeli život hodočastila predanim služenjem kao Milosrdna sestra sv. Križa. Njezin nečujni i iznenadni odlazak u 3 sata ujutro potvrda je njezina samozatajnog, tihog, a tako bogatog života. 

 

Svoj ovozemaljski put započela je kao nedonošče 7. travnja 1945. godine u ratarskoj obitelji Ivana i Ane rođ. Kirin u Turopoljskoj nizini, u selu Gornji Vukojevac, župa Kravarsko. Bila je najmlađa od petero djece – tri sestre i jedan brat. U strahu da ne će dočekati drugo jutro, baka ju je odmah po rođenju krstila te je sutradan odnesena u župu Peščenica, jer je nešto bliža od Kravarskog, gdje je uvjetno krštena te upisana u Maticu krštenih. Ali, Gospodar života i smrti ravnao je njezinim životom te je, dorasla do školske dobi, polazila osnovnu školu u selu Peščenica, a na vjeronauk  i pripremu za Prvu pričest išla je u Kravarsko, gdje je crkva još 1953. godine bila bez krova i u njoj su bile razrušene klupe, posljedica rušenja još od završetka II. svj. rata.  Obitelj se 1954. g. preselila u Sisak pa je mala Verica nastavila ići u treći razred. U Sisku crkva Uzvišenja sv. Križa nije bila daleko, a dobra ju je prijateljica onamo povukla sa sobom. Mladi kapelan, mons. Vladimir Stanković, „revno je okupljao mladež u crkvu, na svibanjske i listopadske pobožnosti, na križni put te ih upućivao na sakramente koje sam češće primala pa mi se u 7. razredu pojavila želja da služim  Bogu“, piše sestra Marinela u svojem Životopisu. 

Dobre knjige, koje je mogla dobiti od kapelana, još su više utvrdile njezinu želju „da služi Bogu i čini dobro“. S kapelanovom preporukom obratila se sestrama milosrdnicama u Zagreb (one su tada djelovale u Sisku), koje su joj savjetovale da počeka jednu godinu. Vrativši se kući, nije željela čekati pa joj je kapelan spomenuo Milosrdne sestre sv. Križa u Đakovu. Odmah se oduševila i zamolila ih da ju prime, ali je i ovdje čula odgovor da počeka još jednu godinu. „Tu sam htjela čekati“, piše sama. U toj godini čekanja upisala je jednogodišnji steno-daktilografski tečaj i vrlo ga je uspješno dovršila. Revni kapelan pronašao je u ono doba i mjesto gdje se održavaju duhovne vježbe za djevojke (Hrvatski Leskovac – karmelićanke) i tu je učvrstila svoju odluku.

U pratnji roditelja došla je 1962. godine u Đakovo, a radost što će biti Milosrdna sestra sv. Križa prekrila je bol rastanka s roditeljima.

Već je kao kandidatica u Đakovu polazila katehetsku školu. Đakovački biskup Stjepan Bäuerlein, predavač na toj školi, potužio se jednom da im ne može dati skripta, jer mu ih nema tko prepisati. „Bilo mi je normalno da se javim, da znam pisati…“, rekla je. To je vjerojatno bio prvi korak na putu kojim je trebala poći kao Milosrdna sestra sv. Križa nakon zavjeta. 

Svoju redovničku izobrazbu nastavila je ulaskom u postulat 1964., a novicijat započinje oblačenjem 1965. godine, gdje dobiva redovničko ime sestra Marinela. U svibnju 1966. godine polaže Prve zavjete i poslušnost ju potom vodi u ured Tajništva Biskupskoga ordinarijata u Đakovu, gdje će ostati u službi punih 55 godina. Uz posao, završila je studij dopisne teologije u Osijeku. U biskupskom dvoru već su radile naše sestre na različitim dužnostima spremanja, kuhanja, uredskih poslova, u katehetskom uredu, pri umnažanju tiskanica pa joj je snalaženje u zajednici bilo lako, a posao poznat: pisanje na stroju i umnažanje biskupskih okružnica, pisama, vođenje Urudžbenoga zapisnika, spremanje arhiva i slično. Krhkost njezina zdravlja bila je uočena već prije, ali ona se nije dala zaustaviti. Uvijek se, nakon kraćega oporavka, spremno vraćala na dužnost.  Ipak je već 1977. godine bila podvrgnuta operaciji srčanoga zaliska na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. Nakon sedmomjesečnoga oporavka ponovno se vratila na svoju dužnost. Mijenjali su se biskupi, kancelari i svećenici u uredu (mons. Bäuerlein, mons. Kos, mons. Srakić), „a mene je Gospodin ovakvu malenu rastom i krhka zdravlja ostavljao na istoj dužnosti!“ piše ona. I kada su je sestre poglavarice htjele zamijeniti mlađom i zdravijom sestrom, biskupi su radije zadržavali nju u tim delikatnim i odgovornim poslovima. 

Što je posebno odlikovalo našu sestru Marinelu? To se moglo doznati od svih kojima je služila, kao i od sestara s kojima je živjela. U svojem je poslu bila požrtvovna i savjesna, a svi su nadasve cijenili njezinu diskreciju. Ono što je čula u uredu, ostalo je ondje, tako da ni sestre u zajednici nisu mogle od nje ništa saznati, pa ni onda kada su neki događaji već bili šire poznati. „Ona bi se samo na upit nasmiješila i nije ništa rekla“, svjedoči o njoj sestra iz zajednice.  Strpljivost kojom je zapisivala diktirane tekstove, pa čak i na latinskom (!) jeziku, bila je poznata. Strpljiva je bila i kad je upućivala mlade svećenike i bogoslove u uredske poslove. Poznata je i njezina finoća prema svima koji su prolazili kroz Tajništvo, idući u posjet biskupima. Tako ju je netko označio kao „dobar duh u Tajništvu Biskupije“. Iako tiha i slaba, na njoj je bila velika odgovornost i ne lagan posao – tada su još bili stari pisaći strojevi, koji su jamačno trošili i snagu njezina srca – ali ona o tome nije govorila, niti se je tužila. Čim bi se malo  oporavila, već je opet bila na dužnosti. 

I u sestarskoj zajednici bila je nazočna i aktivna sa svim svojim sposobnostima: glasom za pjevanje, duhovitošću u susretima i šalama u zajedničkim rekreacijama, uslugama u ispisivanju adresa na stroju i dr. Znala je sročiti i stihove uz sestarske proslave u zajednici. Onda  su se još obilježavali imendani sestara i biskupa unutar zajednice te je uvijek trebalo nešto „smisliti“ za tu prigodu. Tu je došao do izražaja njezin dar da napiše prigodne riječi ili pak složi pjesmicu uz događaj slavlja. Vodila je i kućnu kroniku.

Njezinu je radinost, požrtvovnost i odanost nagradio Ordinarijat darom putovanja u Svetu Zemlju u jubilejskoj 2000. godini, a u lurdsko svetište hodočastila je darom zagrebačkoga darovatelja, s velikom grupom sestara. 

Zaista bi se moglo zaključiti, po dijagnozama i smrti roditelja, brata, sestara, nećaka i nećakinje (umrla u 33. god.) da je u Sisku zagađenje zraka bilo uzrokom velikog broja oboljenja i smrti od raka. Ipak, sestra Marinela, uza svu bol za svojim dragima, nije očajavala, nego je još više slavila Gospodina za ljepotu sestarskoga zajedništva u velikoj zajednici u Biskupskom domu i Sjemeništu. 

I ako podvučemo crtu ispod samo nekih ovdje navedenih obilježja naše sestre Marinele, mogli bismo staviti nazivnik: tijelom slaba, duhom jaka. Duh je bio jači od tijela. Sestra Marinela od mladosti je zadržala veliko zanimanje za duhovni život koji je brižno njegovala kao Milosrdna sestra sv. Križa. Kao mlada sestra obavila je kod o. Slavka Pavina mjesečne duhovne vježbe, koje su tada bile ponuđene kao novost hrabrim duhovnim osobama. Znala je na svojem duhovnom putu prepoznati svećenika koji će poticati njezinu pobožnost i rast u duhovnom životu te se ravnala po njegovim savjetima. Tu je zacijelo tajna njezina uspješnog života. 

No, poznata misao: Duh je pripravan, ali je tijelo slabo,  pokazala se stvarnom i pred kraj njezina života. Nakon boravka u bolnici prije nepuna tri mjeseca, bila je tijelom preslaba pa je, radi oporavka, smještena na bolesnički kat provincijalne kuće. Bio je to novi izazov za njezinu duhovnu stvarnost. Srcu je nedostajalo snage, a plućima zraka. No, ona si je sama pokušavala i ovdje pomoći da što manje ometa sestre oko sebe.  Tako je bilo i u noći njezina odlaska, 13. lipnja, kada nam je svijeća njezina života odaslala svoj zadnji sjaj!

Biskupski ordinarijat, povodom odlaska s dužnosti u Tajništvu, najavio je službeni oproštaj od sestre Marinele u Biskupskom domu u ponedjeljak, 14. lipnja. No, za nju je Gospodin dan prije toga priredio oproštaj od ovoga svijeta i pripravio joj mjesto za stolom na svečanoj gozbi Janjetovoj u svojem Kraljevstvu.

Draga sestro Marinela,  naš sestrinski HVALA ne može pokriti sve tvoje žrtve, molitve i svjedočenja, i sve ono čime si zadužila našu zajednicu i Provinciju. Zato od svega srca molimo da ti Gospodin bude nagrada i uzdarje sada, kad ga gledaš licem u lice i slušaš kucaje njegova Srca koje je pratilo patnje tvojega srca kroz ovaj život.

 

s. M. Blaženka Perković

 

Đakovačko - osječka nadbiskupija

Sprovodni obredi i misa zadušnica za s. Marinelu Herceg

ĐAKOVO (TU) – S. Marinela Vera Herceg, članica Milosrdnih sestara Svetog Križa, koja je preminula 13. lipnja 2021. u Đakovu, u 77. godini života i 56. godini svetih zavjeta, ukopana je u ponedjeljak 14. lipnja na Gradskom groblju u Đakovu. Sprovodne obrede predvodio je pomoćni biskup đakovačko-osječki Ivan Ćurić, u prisutnosti obitelji pokojne s. Marinele, nadbiskupa Đure Hranića, nadbiskupa u miru Marina Srakića, zajednice sestara sv. Križa te okupljenih svećenika, bogoslova i vjernika.
„Mi biskupi i svećenici koji se opraštamo od nje činimo to u obiteljskom ozračju. I, doista, planirali smo baš za danas oproštaj iz Nadbiskupskoga doma od naše sestre Marinele – srdačan i zahvalan, za više od 55 godina njezine službe u Nadbiskupskom ordinarijatu i života u Nadbiskupskom domu, ali Gospodin je odredio da ovaj oproštaj bude drugačiji, da uz našu planiranu srdačnost i zahvalnost ima još jednu dimenziju, onu koja nas usmjeruje prema punini života u vječnosti“, rekao je biskup Ivan.
Ukratko se prisjetivši njezine marljivosti i tihe prisutnosti, biskup je dodao: „Najviše ćemo je pamtiti u kapeli sv. Josipa. I baš je Gospodin dao da umre na taj kršćanski, vidljivi način usnuća. Vjerujemo da se u toj kapeli preporučivala sv. Josipu za sretnu i blaženu smrt. Ostat će nam prizor s. Marinele, malene tjelesno, koja sjedi, stoji ili kleči uz oltar sv. Josipa, pripravlja euharistijska slavlja, nas biskupe i svećenike podsjeća na tu pripravu… I kao da sam vidio prizor o kojem govori Psalam 84. – Kako su mili stanovi tvoji, Gospodine nad vojskama. I vrabac sebi log nalazi, i lastavica gnjezdašce, a ja žrtvenike tvoje, Gospodine nad Vojskama, Kralju moj i Bože moj! Blaženi koji prebivaju u Domu tvome slaveć te bez prestanka. Draga s. Marinela, to si već započela svojom molitvom i vjerom, svojim redovničkim posvećenjem ovdje na zemlji. Mi molimo da se to ispuni do kraja u vječnosti o uskrsnuću.“
Misa zadušnica u samostanskoj crkvi
Nakon obreda na Gradskom groblju, u samostanskoj crkvi Presvetog Srca Isusova slavljena je misa zadušnica, koju je uz nadbiskupa Hranića, biskupa Ćurića i još desetoricu svećenika predvodio nadbiskup u miru Marin Srakić.
Prigodnu propovijed uputio je nadbiskup Đuro Hranić, rekavši kako su se okupili da bi se oprostili od sestre Marinele te joj zahvalili „što je čitav svoj redovnički život – 55 godina, od prvih redovničkih zavjeta do danas, darovala Nadbiskupskom ordinarijatu, nama biskupima i našim suradnicima, svećenicima i vjernicima laicima koji dolaze u sjedište naše Nadbiskupije u Đakovo, telefoniraju ili s nama komuniciraju u pisanom obliku. I željeli smo zajedno s njom ručati i što god joj zapjevati, reći joj da ona ostaje dio naše obitelji, unatoč tome što su poglavarice na temelju njezinog zdravstvenog stanja odlučile pozvati je u ovu matičnu kuću, te joj se preporučiti u njezine žrtve i molitve. No, Božja je Providnost htjela i učinila da se danas od naše drage, vrijedne i požrtvovne s. Marinele oprostimo na njezinu sprovodu i da joj za sve što je za nas učinila i čime nas je zadužila zahvalimo ovim sprovodnim slavljem euharistije“.
Nadbiskup je izrazio sućut te zahvalio provincijalnoj poglavarici s. Valeriji i svim ostalim sestrama što su Ordinarijatu darovale s. Marinelu i što je kroz čitav svoj redovnički život smjela biti bliska suradnica u srcu Nadbiskupije; suradnica četvorice dijecezanskih i četvorice pomoćnih biskupa i s više svećenika u službi generalnih vikara, kancelara i tajnika u Nadbiskupskom ordinarijatu u Đakovu. Također, nadbiskup je izrazio sućut obitelji s. Marinele. „Križ je jednostavno bio ugrađen u njezin život, trajno ga je tiho i samozatajno nosila, s njim se kroz čitav život srađala, učila se prihvaćati ga, s njim se boriti, sjedinjavati i suobličavati Isusu Kristu, svome Gospodinu i Zaručniku, raspetom i umrlom na križu“, rekao je nadbiskup te u homiliji izložio životni put pokojne s. Marinele.
Životopis s. Marinele – iz homilije nadbiskupa Hranića
S. Marinela (Vera) Herceg je 7. travnja 1945. godine rođena kao nedonošče, u skromnoj ratarskoj obitelji Ivana i Ane rođene Kirin u selu Gornji Vukojevac u Župi Kravarsko, u današnjoj Sisačkoj biskupiji. Bila je najmlađa od petero djece – tri sestre i jedan brat. U strahu da neće dočekati sljedeće jutro, baka ju je odmah po rođenju krstila te su ju sutradan odnijeli u župu Peščenica, jer je nešto bliža od Kravarskog, i ondje je ostvarena nadopuna krsnog obreda te je Verica ondje upisana u Maticu krštenih. I kroz cijeli su je život pratile zdravstvene poteškoće. Osnovnu školu pohađala je u Pešćenici, a prvu pričest je primila 1953. u Kravarskom. Godinu dana kasnije, 1954. obitelj se preselila u Sisak i ondje je Verica nastavila od 3. razreda osnovne pa dalje pohađati osnovnu školu.
U njezinoj mladenačkoj duhovnoj formaciji u Župi Uzvišenja sv. Križa u Sisku snažne je tragove ostavio tada mladi i duhom gorljiv kapelan Vladimir Stanković, koji je okupljao djecu i mlade, katehizirao, organizirao pobožnosti, animirao župu, posuđivao na čitanje duhovnu literaturu, organizirao Caritas i različite pastoralne sadržaje i istodobno zadavao ozbiljne brige komunistima. U takvom ozračju Verica je u 7. razredu poželjela služiti Bogu. Sa 16 godina odlučila je to i ostvariti. S kapelanovom preporukom javila se najprije Sestrama milosrdnicama u Zagreb, gdje su joj rekle neka godinu dana čeka. No, nije mogla čekati pa ju je kapelan uputio da se javi Sestrama sv. Križa u Đakovu. I one su joj rekle neka godinu dana čeka. I nije bilo druge nego čekati. Odlučila je čekati kod Sestara sv. Križa. Ali da ne gubi vrijeme, ukazala se mogućnost i ona je upisala daktilografski tečaj u trajanju od godinu dana i uspješno ga završila.
Godine 1962. roditelji su je dopratili u samostan u Đakovo. Već kao kandidatica polazila je katehetsku školu koju je organizirao i na njoj predavao naš tadašnji biskup Stjepan Bauerlein. Biskup je tražio nekoga tko bi mu prepisao skripta i tako je otkrio s. Marinelu, koja je doista bila vrstan daktilograf. Pisala je vrlo brzo dopise koje joj je biskup diktirao, pisala je na slijepo bez pogreške, u čas je svaku stvar prepisala. Kao takva, a uz to tiha, diskretna, nenametljiva, marljiva, prijazna i uslužna bila je pravi Božji dar i dragocjena suradnica u Biskupskom ordinarijatu.
Godine 1965. u novicijatu je dobila ime s. Marinela, a 1966. položila je prve redovničke zavjete. Biskup Bauerlein molio je poglavarice da s. Marinelu pošalju na službu u Biskupski ordinarijat. S. Marinela je u svojoj službi bila predana i pouzdana. Kako su dolazili novi pisaći strojevi, strojevi za umnažanje, ona je učila služiti se njima. Godinama je u suradnji s kancelarom mons. Lukom Strgarom priređivala i umnažala Obavijesti Biskupskog ordinarijata.
Isusu je rimski vojnik kopljem probo srce, iz kojega su potekli krv i voda. Kad je s. Marinela dospjela u Isusove godine, i njoj su u 33. godini života na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu u srce ugradili elektrostimulator za aktiviranje srčanog mišića i održavanje normalnog srčanog ritma, tzv. pacemaker. U to vrijeme, 1977. godine, to je bila veoma riskantna operacija. Nakon 7 mjeseci, s. Marinela se vratila u Ordinarijat i nastavila svoj posao. Kad je došlo računalo, naučila je koristiti i računalo, računalne programe, printere i vrlo vješto se služila svom tom tehnikom. Vodila je urudžbeni zapisnik. Odgovarala na telefon Ordinarijata. Preuzela je dio dopisa i samostalno na njih pripravljala odgovore. Biskupovo je bilo da pripravi tekst, a njezina su briga dalje bile božićne i uskrsne čestitke, imendanske čestitke, ažuriranje adresa i imena čelnih osoba u različitim crkvenim i svjetovnim ustanovama, prilagođavanje dopisa i čestitki pojedinim osobama, spremno je požrtvovno prepisivala kojekakve tekstove, preuzimala najdosadnije i najmonotonije uredske poslove. Svi smo se mogli razići, ali i ostati mirni jer smo znali da je u Ordinarijatu s Marinela, da će se ona javiti na svaki telefonski poziv, da će svakoga uljudno primiti i svima pokazati dobrodošlicu, da neće nikoga povrijediti te da će u svakoj situaciji razborito i mudro postupiti.
– Posljednjih godina bila je veoma slaba. Češće je imala ozbiljnih srčanih tegoba radi kojih je nekoliko puta bila na bolničkom liječenju, a češće je i po nekoliko dana morala mirovati dok se srce ne smiri. Kad bismo u kapeli utihnuli, čuli bismo rad njezina pacemakera koji se mučio s već oslabljenom baterijom. S puno je ljubavi vodila brigu o našoj kućnoj kapeli sv. Josipa u Nadbiskupskom domu. Kad god je u vrijeme kroz godinu bilo moguće čekalo nas je bijelo misno odijelo. Srijedom misa u čast sv. Josipu, četvrtkom o Presvetoj Euharistiji, petkom o Srcu Isusovu, subotom u čast BDM“, rekao je u propovijedi nadbiskup Hranić, koji je na kraju misnog slavlja zajednici sestara za uspomenu darivao umjetničku sliku, koju je toga dana namjeravao darovati s. Marineli na oproštaju u Nadbiskupskom domu.

A. Banović

 

Fotografije

Gospodar života i smrti pozva našu dragu susestru s. Marinelu Herceg u vječni pokoj 13. lipnja 2021. godine.

Molimo da Gospodin, izvor spasenja i oproštenja udijeli našoj sestri vječnu radost u nebeskoj domovini.

Milosrdne sestre sv. Križa