Gospodar života i smrti pozva našu dragu susestru
s. Alojzinu Tomašević iz Vidovica,
okrijepljenu sv. Sakramentima u vječnu radost 19. prosinca 2024. god. u Đakovu.
Sveta misa zadušnica bit će u subotu, 21. prosinca 2024. god. u 11,45 sati u samostanskoj crkvi Presvetoga Srca Isusova u Đakovu, a potom je pokop u 13,00 sati na Gradskom groblju u Đakovu.
Molimo da Gospodin, izvor spasenja i oproštenja, udijeli našoj sestri vječnu radost u nebeskoj domovini.
Milosrdne sestre sv. Križa
Nekrolog
Sestra ALOJZINA (Vida) TOMAŠEVIĆ
Rođena: 6. lipnja 1942.
Prvi zavjeti: 12. svibnja 1966.
Umrla: 19. prosinca 2024.
Rano ujutro, u predbožićnoj osmini, još prije odjeka adventske pjesme na sv. misi zornici „Srca gore…“ i antifone „O Jesin korijene“, u 4,30 prestalo je kucati srce s. Alojzine. Preminula je u Đakovu, u zajednici Doma sv. Josipa 19. prosinca 2024. godine, u danima duboke čežnje i iščekivanja dolaska Novorođenoga Kralja, kojemu se s. Alojzina istinski radovala.
Rođena je 6. lipnja 1942. godine u Vidovicama, u skromnoj seljačkoj obitelji, od oca Jakoba i majke Jele rođ. Janjić, kao deveto dijete. Krštena je istoga dana u župnoj crkvi sv. Vida u Vidovicama. Bilo ih je trinaestero, ali je dragi Bog k sebi uzeo šestero, tako da je ostalo njih sedmero na životu. Svako je od njih bilo blagoslov toj brojnoj obitelji te su, unatoč poteškoćama života, bili sretni. Dragi Bog im je dao dobre kršćanske roditelje koji su nastojali tako odgojiti i svoju djecu.
Djetinjstvo s. Alojzine bilo je dosta teško jer je već rano bila izgubila tatu. Bilo je teško i žalosno gledati sedmero siročadi oko tatina odra, petero još jako potrebitih pomoći roditelja. Djeca su morala puno raditi i pomagati majci na koju je pao sav teret kuće. Tako je i s. Alojzina, iako još malena i dosta slaba, morala pomagati mami u kućnim poslovima. Čim je malo odrasla, mama joj je povjerila sav kućni posao, a sama je morala na rad u polje sa sinovima. Nije im bilo lako, ali su uz pomoć Božju rasli i dozrijevali, svatko za svoj poziv.
Po naravi bila je jako živa i vesela. Često puta njezina je živahnost prelazila granice, pa je majka morala nastupiti i malo strože.
U rodnom mjestu završila je šest razreda osnovne škole. U sedmoj godini života primila je Prvu sv. Pričest i iste godine i sv. Potvrdu. Bili su to za nju osobito sretni dani. Vrlo je rado išla u crkvu na svetu misu i na sakramente. Nije imala u tome poteškoća jer joj je crkva bila blizu. Svaku večer zajednički su molili sv. krunicu. To joj je bila omiljena molitva i uvijek ju je rado molila.
Kada je završila školu i pomalo dozrela da se odluči za neko zvanje, žarko se molila Majci Božjoj i sv. Alojziju za sretan izbor zvanja. Osjetila je da je Isus zove da bude redovnica. Na tu misao o zvanju sigurno je utjecala i njezina starija sestra Kata, s. Konzolata (1933.-1983.), koja je već bila otišla u Đakovo, u samostan Milosrdnih sestara sv. Križa. Još je neko vrijeme o tome šutjela, a onda je u 16. godini otkrila majci svoju namjeru. Majka je s tim bila sporazumna. Kada je župniku priopćila svoju želju, on joj je savjetovao da dobro promisli. Pošla je u Đakovo javiti se u samostan, ali je, nažalost, morala još neko vrijeme čekati. Nije gubila nadu, već se i dalje vruće molila.
Osvanuo je za nju najsretniji čas 1959. godine, kada se na blagdan Gospe Karmelske oprostila od svoje drage obitelji i pošla u samostan. Ulazeći u samostan, već na ulazu, dočekao ju je Isus raširenih ruku. Uskliknula je u dubini svoje duše: „Evo me, Isuse, primi me i nikada me nemoj pustiti od sebe.“ Nije znala što ju u samostanu čeka, ali je jedno sigurno znala: da ju Nebeska Majka ne će ostaviti samu na tom putu.
U aspiratu su joj bili lijepi prvi dani. Svaki je dan nešto novo čula i naučila. Nastojala je sve što čuje uzeti k srcu. Jako se veselila kada je, na blagdan Krista Kralja, primila pelerinu. Osjećala se sretnom i zadovoljnom u samostanu. Kao kandidatica pošla je na filijalu u Gorjane, gdje je radila u gospodarstvu, vrtu i kuhinji. Tamo je bila godinu i osam mjeseci. Iz Gorjana vratila se u Đakovo gdje je ostala godinu dana, a 1962. godine pošla je u Zagreb gdje je završila dvogodišnju bolničarsku školu. Radovala se kada je 1964. godine stupila u postulat. Nakon Prvih sv. zavjeta 1966. godine, s. Alojzina pošla je na Kosovo, u Đakovicu, gdje je – radeći u bolnici – provela 41 godinu, sve do umirovljenja. Osobito se brinula za operirane bolesnike, za najteže i zapuštene slučajeve kojima je trebalo više pažnje i ljubavi.
Zahvaljujući njezinoj ljubavi puno je pacijenata primilo sakramente pomirenja i bolesničkoga pomazanja, kako za vrijeme komunizma, tako i poslije. Koliki su, zahvaljujući njezinoj ljubavi, otišli pripravni pred lice Božje. Mnogo je puta činila usluge sestrama, svećenicima i rodbini sestara. Tkogod bi se njoj javio, mogao je biti siguran da će mu ona spremno pomoći jer joj ništa nije bilo teško. Sve što je činila, činila je s velikom ljubavlju. U zajednici se brinula za kapelicu, koja joj je posebno bila na srcu. U bolnici je bila odgovorna sestra u operacijskoj sali. Mnoge je medicinske sestre obučavala za instrumentarsku službu. S osobljem vrlo je lijepo surađivala. Pamte ju kao uzornu i revnu djelatnicu, koja je sve te godine bolnicu smatrala svojim domom, a pacijente svojom obitelji. Nazvali su je ‘kraljicom rada’.
Za vrijeme epidemije variole 1972. godine izložila je s. Alojzina svoj život kako bi pomogla zaraženima. Na odlasku u mirovinu liječnici i osoblje srdačno su se pozdravili s njom i zaželjeli joj sretnu starost, puno sreće i uspjeha u daljnjem radu. Otišavši u mirovinu 2007. godine, došla je u Zagreb, na Rebro, gdje je tri godine vršila službu kućne poglavarice. Od 2010. godine bila je u Đakovu, u zajednici Betanija, gdje je s ljubavlju i požrtvovno obavljala kućne poslove. Od 2016. godine prelazi u zajednicu provincijalne kuće, ali i dalje nastavlja raditi u Betaniji, do 2018. godine, kada još dodatno pomaže u Dječjem vrtiću „Sunčev sjaj-Nazaret“, a kod obroka u Domu sv. Josipa pomaže hraniti nemoćne sestre. Zatim odlazi u zajednicu na Rebro gdje počinju učestale zdravstvene teškoće. Stoga ujesen 2020. godine dolazi u zajednicu Doma sv. Josipa, gdje je bila aktivna dokle je i koliko je mogla.
Sestra Alojzina i duhovno je bila veoma bogata. Dvije njezine rođene sestre, također Milosrdne sestre sv. Križa, već su se preselile u vječnost, s. Konzolata i s. Karmelita (1945.-2008.). Osim njih, ima i brata svećenika, fra Franju, nećake fra Vjenceslava i fra Željka Janjića, mons. Darka Tomaševića, kanonika i profesora KBF-a u vrhbosanskoj nadbiskupiji i u našoj zajednici s. Mirjanu Tomašević, a i među daljnjom rodbinom ima više duhovnih zvanja. Zlatni jubilej proslavila je 2016. godine.
Jedna sestra o njoj svjedoči: „Dok govorim o s. Alojzini, osjećam veliku odgovornost, veliku zahvalnost i uzvišenost. Pamtim ju od djetinjstva, na župi, dok sam bila dijete i dolazila na misu, uvijek me osvajala svojim širokim i raskošnim osmjehom. S druge strane, bila je samozatajna i skromna, povučena, nije se nikad previše isticala, a toliko je bila bogata u duši i umu. Kao djetetu uvijek bi mi prišla, pozdravila i razgovarala sa mnom, susretljiva u bolnici, na župi, gdje god je bila prisutna. Njezine odlike bile su, između ostaloga, prisnost, pažljivost, jednostavnost, požrtvovnost koja je posebno došla do izražaja u cijelom radnom vijeku koji je provela radeći zatvorena u operacijskoj sali. Uvijek je bila spremna, i noću i danju, ako ju pozovu, doći i pomoći. Kad sam bila kandidatica i mlada sestra, također se zauzimala za nas mlade, branila nas, poticala nas na dobro i podržavala nas. Bila je jako molitvena duša, puno je molila. Moja obitelj ima sve najbolje riječi o njoj, kažu da takve sestre ne će više biti kao što je bila s. Alojzina. Puno im je pomagala, išla je od liječnika do liječnika da dobiju dokumente za pravu mirovinu. Nije nikad pravila razlike između muslimana i katolika. Primala ih je kad im je trebalo pomoći i dati injekciju, a obilazila je često bolesnike i po kućama. U bolnici jedna medicinska sestra rekla mi je da i dandanas radi po principima kako je radila s. Alojzina i stalno se sjećajući onoga što im je s. Alojzina rekla. Upravo prije tjedan dana o tome su govorile očiju punih suza. Svi se sjećaju njezine pobožnosti, ali i dostojanstvenosti, inteligentnosti i pedantnosti. Neka ju Gospodin nagradi za sve što je učinila i obdari ju vječnim životom da uđe na vječnu gozbu slavlja Isusova Rođendana. Neka i po nebu širi svoj raskošni osmijeh! Hvala, sestro Alojzina, hvala što si mi bila sestra, majka, toliko pažljiva, uvijek me poticala na dobro i isticala dobro kod drugih. Bogu hvala na daru života drage naše s. Alojzine!“
Radujemo što je s. Alojzina živjela s nama, ponosni smo i zahvalni za sve što je Bog po njoj učinio. Želimo joj radosnu vječnost u društvu Blažene Djevice Marije, anđela i svetih. I neka franjevačkom redu, koji je toliko molitvom i žrtvom podržavala, i cijeloj Crkvi, izmoli novih duhovnih zvanja koja će, srca poput njezina, raditi za Boga i ljude.
s. Nada Martinković
