Trenutno pregledavate s. Suzana Ruža Janjić
s. Suzana Janjić

Rođena: 19. veljače 1936. u Vidovicama
Prvi zavjeti: 11. svibnja 1958.
Umrla: 22. srpnja 2020.

Ima li što veće kada svoj život, a nada sve svoju smrt, možemo vidjeti u zrcalu Božje riječi, koja je svjetiljka nogama našim i putokaz prema konačnom cilju u nebu, gdje nam je Gospodin Isus pripravio mjesto?
Dok Crkva danas, o blagdanu sv. Marije Magdalene, naviješta evanđeoski ulomak o susretu Marije Magdalene s njezinim ljubljenim Učiteljem, upravo tako, rano ujutro, još za mraka, oko 4,30 sati, dogodio se susret sestre Suzane s uskrslim Gospodinom. Iako je taj susret svjesnije iščekivala već tamo od 2008. godine, kada je imala operaciju srca, on se dogodio baš danas, nakon što je nekoliko zadnjih dana osjećala pojačane zdravstvene tegobe, ali ne takve koje bi ukazivale na trenutak prijelaza u kuću Očevu. Jednostavno, sve nas je iznenadila. Drugu paralelu između Marije Magdalene i pokojne sestre Suzane iščitavamo u činjenici što su u tom neizrecivom događaju susreta obje bile same. Kao što iz evanđeoskoga ulomka o ukazanju uskrsloga Isusa Mariji Magdaleni vidimo da je sama došla na grob tražiti Isusa, i sestra Suzana bila je sama u svojoj sobi dok je u smrtnoj boli „po ležaju svojem tražila onoga koga ljubi duša“ njezina. To, što se dogodilo Mariji Magdaleni – da je kroz suze, čežnju i ljubav dozivala Isusa te joj se očitovao živ i proslavljen – vjerujemo da se dogodilo i sestri Suzani. Gospodin je istom ljubavlju odgovorio na bol, smrtnu muku i čežnju susreta kad je sestru Suzanu imenom pozvao u svoje nebesko Kraljevstvo.
Sestra Suzana rođena je u kršćanskoj obitelji, od oca Vidana i majke Marte rođene Ivkić, koji su Crkvi i svojem hrvatskom narodu darovali jedanaestero djece. Ona je bila najstarija. Četvero djece umrlo je u najranijoj dobi. Ostalo ih je sedmero, tri brata i četiri sestre. U Vidovicama je i krštena te je dobila ime Ruža. Tu je završila i osnovnu školu. Prvu svetu Pričest primila je u devetoj godini, a svetu Potvrdu u četrnaestoj godini, u istoj Župi.
Ona je, kao najstarije dijete, pomagala roditeljima gdje god je mogla, a najviše je čuvala mlađu braću i sestre. Bile su to teške, poratne godine. Kada joj je bilo petnaest godina, obitelj se preselila u Županju gdje se otac zaposlio na željezničkoj pruzi, kako bi lakše mogao prehraniti svoju brojnu obitelj.
Od ranoga djetinjstva molila se dragomu Bogu i Majci Božjoj da bude časna sestra. Njezine rođakinje – naše sada već pokojne s. Euzebija, s. Emanuela, s. Bogoslava i živuća s. Eustahija – već su bile u samostanu. Ona je, gledajući njih, i sama to željela postati. Želja joj se ostvarila i došla je u naš samostan 1954. godine, kada je navršila osamnaest godina.
Cijeli svoj redovnički život radila je teške i, za mnoge, neprivlačne poslove. U kandidaturi radila je jedno vrijeme u vrtu, zatim u praonici rublja. Nakon toga bila je na filijali u Vrbanji. Tamo je spremala i radila sve kućne poslove. Radovala se pozivu da dođe u Đakovo, u postulat. Tijekom toga vremena radila je u kuhinji. U novicijat je ušla 1957. godine. Položivši Prve sv. zavjete, 11. svibnja 1958. godine, s. Suzana započela je svoj redovnički život radeći uglavnom u kuhinji i u vrtu. Prva filijala poslije položenih zavjeta bila je u Franjevačkom samostanu u Iloku, zatim u Privlaci, na Visu, u Otoku, u Zagrebu na Vrhovcu, u Ivankovu, Brodskoj Varoši, u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu, u Slavonskom Brodu, Prištini, i Drenovcima gdje se razboljela na pluća. Kada joj se zdravlje popravilo, premještena je u Trnavu i tamo je, zbog slaba zdravlja, obavljala sitne kućne poslove te je njegovala i brinula se za cvijeće. Dalje je kao kuharica djelovala u Đakovu, zatim u Vinkovcima. Tu su počele ozbiljne poteškoće sa srcem te su je poglavari poslali u Lipik, u manju kuhinju. Nažalost, srčane tegobe povećavale su se pa je, po liječničkoj preporuci, poslana u Zagreb, na Rebro, na operaciju srca. Sestre, koje su bile uz nju u tim teškim danima, svjedoče kako je, makar svjesna toga rizičnog i ozbiljnog kirurškog zahvata, u iščekivanju operacije bila potpuno predana u ruke Božje. Svjesno se pripremala za susret s Gospodinom, koji ju je mogao svaki čas pozvati k sebi. No, to je On odgodio do daljnjega. Bogu hvala, operacija je dobro prošla. Ugrađena joj je premosnica. Kada se oporavila, ostala je u Zagrebu na Vrhovcu. Od 2008. do proljeća 2020. godine bila je u Marijinu domu u Zagrebu, a onda je, nakon potresa u Zagrebu, s ostalim sestrama prevezena u Đakovo,. Tu je pomagala u malim kućnim službama, radila je ručni rad, a najviše vremena provodila je u molitvi.
Sestra Suzana bila je zahvalna dragomu Bogu za sve svoje godine, koje je proživjela u zajednici Milosrdnih sestara sv. Križa, posebice što joj je dao da je doživjela Zlatni jubilej, koji je slavila 2008. godine.
Za sestru Suzanu možemo reći da je bila prava Milosrdna sestra sv. Križa. Godinama je radila na teškoj dužnosti u kuhinji, za koju se može slobodno reći da je najbrži put posvećenja. Samo je Gospodinu znano koliko je na toj službi žrtve podnijela, koliko je obroka pripremila, koliko je gladnih usta nahranila i kolike je obradovala. Njezin redovnički život, koliko god je bio vezan uz iste poslove, nije bio jednoličan. Zbog njezine raspoloživosti, na nju se moglo uvijek računati, znalo se da je uvijek spremna poći gdje bila potreba. Često je trebalo zamijeniti koju sestru kuharicu u drugoj zajednici i u drugoj župi. Tako je upoznala puno mjesta i puno ljudi. Nije to bilo lagano, često mijenjati okolinu, zajednicu, nove okolnosti. Sestra Suzana nije se opirala niti tužila, iako je imala zdravstvenih teškoća. Svoje dužnosti uvijek je na vrijeme završavala i obavljala ih je savjesno. Po naravi je bila energična, hitra, ponekad i nagla, ali i pomirljiva te se znala ispričati i tražiti oproštenje. Sestre, koje su s njom živjele, mogu posvjedočiti kako je uvijek nastojala biti pripravna za potrebe sestara i kuće u kojoj je djelovala. Dokle god je mogla, ustrajala je na radnom mjestu. U svojem Životopisu zapisala je ove lijepe riječi: „Izmjenjujući svoj redovnički život molitvom i radom, prikazujem to na veću slavu Božju i svoje posvećenje, kao i za duhovna zvanja, za velike potrebe Crkve, Kongregacije, naše Provincije i spasenje cijelog svijeta.“
Draga naša sestro Suzana, s pouzdanjem u Gospodina, koji je rekao: „Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, ne će mu propasti plaća” (Mk 40, 42), vjerujemo da zbog svih bogatih stolova hrane koje si drugima pripremala uživaš na gozbi vječnoga Kralja u nebeskom Kraljevstvu.
Isuse, Kralju vječne slave, pokaži se milostiv duši naše sestre Suzane, a nas neka u ovim danima teškoća zbog pandemije koronavirusa prati njezin zagovor.


Đakovo, 22. srpnja 2020.
s. Meri Gotovac