Trenutno pregledavate s. Anita Danica Bučković
s Anita Bučković

Rođena: 9. studenoga 1933.
Prvi zavjeti: 15. svibnja 1959.
Umrla: 9. srpnja 2020.

Samo nekoliko dana – od prve subote do četvrtka, 9. srpnja – trajala je zadnja priprava drage sestre Anite za ulazak u radost Gospodara života. Deset posljednjih godina bila je članica novicijatske formativne zajednice te bi se za nju moglo reći da je cijeloga života ostala revna novakinja, kako se to nekad u odgoju mladih rado preporučivalo. Tako je mogla i u poznoj dobi biti uzor mladima. No, neprilike, koje su nas snašle ovih mjeseci, dotaknule su njezino zdravlje, a visoka temperatura i upala pluća zaustavili su njezino srce i smiješak koji joj nije nikada silazio s lica. Baš kako joj i krsno ime govori, bila je poput zvijezde Danice koja je oko sebe širila svjetlost i vedrinu navješćujući Sunce, Isusa, kojemu je povjerovala i predano služila u zajednici Milosrdnih sestara sv. Križa, posvuda kamo ju je vodila poslušnost. Uvijek je žurila i gotovo lepršala, idući putem od molitve do dužnosti, od dužnosti do zajedničkih vježbi. Tako je neočekivano odlepršala i u nebo, ususret Onomu koji ju je odabrao, pozvao i čuvao sve do ovoga Dana.
A njezin je životni put počeo 9. studenoga 1933. godine u selu Male Mune/Istra, kada je rođena bračnomu paru Josipu i Mariji rođ. Samsa. Tu je odrastala uz četiri sestre i brata. U selu je bila samo talijanska škola. Stoga je mala Danica već s četiri godine pošla u talijanski vrtić učiti jezik kako bi mogla pohađati talijansku školu. Završila je treći razred kada je Drugi svjetski rat zaustavio njezino daljnje školovanje, a u ratnim neprilikama svi su stanovnici sela morali na godinu dana napustiti mjesto. Po povratku, u svibnju 1945. godine, trebalo je najprije popraviti školu. Nakon toga dovršila je četiri razreda pučke škole te se ujedno, zajedno sa svojim mlađim sestrama, pripremala na Prvu svetu Pričest. Bila je jako sretna što je u 14. godini prvi put primila Isusa u svoje srce te je osjetila veliku čežnju za Spasiteljem. Od tada je još više zavoljela vjeronauk, svetu misu i pjevanje u crkvi. Uvijek sam polazila u crkvu s nekim svetim veseljem. To mi je bila najmilija i sveta dužnost – opisuje ona svoje sretne dane. U šesnaestoj godini pohađa krojački tečaj u Rijeci te se nakon obvezne prakse vraća kući i nastavlja šivati. Boraveći kod kuće, cijelo je vrijeme čeznula za nečim, a da nije pravo znala za čim. Poslije je shvatila da je to bila čežnja za redovničkim životom.
Već punoljetna, potražila je zaposlenje u Rijeci. Kad je bila odbijena, ušla je sva slomljena u crkvu Presvetoga Srca Isusova na Sušaku pomoliti se. Po nadahnuću Božjem ušla je u Dom staraca, koji je bio u blizini crkve. Tu je susrela sestru dvoriteljicu staraca koja ju je poslala u kuću k časnim sestrama, radi zaposlenja. Veliko povjerenje stekla je u sestri Klementini Franz, koja joj je pomogla privremeno naći posao. Poslije je uvidjela da je Isus sve tako uredio da ne dobije posao jer ju je on zvao u svoju službu. Stekla je povjerenje u časnu sestru i priopćila joj je kako i ona želi poći u samostan. Rado je i često bila kod časnih sestara na Sušaku. Kada je izrekla roditeljima svoju želju za životom u samostanu, oni su se tomu protivili i nisu joj htjeli dati svoj pristanak, no ona se nije dala smesti pa je otišla i bez njihova dopuštenja. Tako je u 23. godini života stupila u samostan u Đakovu. Bilo je to 1. ožujka 1956. godine. Bila sam sretna, presretna! – reći će o tome danu.
Ubrzo se snašla u dužnostima koje su joj povjerene u kandidaturi – šivaonica, te je već iduće godine započela postulat, bližu pripravu za novicijat. Sreću svoje duše pronalazila je u tome što je svaki dan smjela pristupati Isusu kao njegova zaručnica. Kada je, nakon postulata, pošla kući pozdraviti roditelje, oni su, vidjevši njezinu sreću, obećali da ne će više tugovati za njom – sjećala se ona svojih prvih posjeta roditeljima. Radovala se ulasku u novicijat i to je mjesto i vrijeme smatrala svetinjom. Na ulasku u novicijat dobila je ime sestra Anita. Prve svete zavjete položila je 15. svibnja 1959. godine te je krenula na put Milosrdne sestre sv. Križa, dajući se u službu zajednici i Crkvi.
Njezina radinost, smisao za ručni rad i spremnost na sve što se od nje očekivalo, a napose njezina vedrina – bila su posvuda rado prihvaćene i cijenjene.
Njezina zadaća bili su kućni poslovi – a to znači sve što se od posla nađe u kući i treba ruku i srce. Prvo mjesto djelovanja bilo je u sakristiji u Županji. Nakon jedne godine pošla je u Opatiju, za sakristanku u župi na godinu dana. Put ju je opet vratio u Županju gdje je služila punih 12 godina kao sakristanka župne crkve. Franjevački samostan u Slavonskom Brodu, sa svojom velikom crkvom i sakristijom, bio je od 1975. godine mjesto njezina predanog služenja. Crkva i samostan obnavljali su se pa je čišćenja i spremanja bilo na pretek. „Sestro Anita, nemojte toliko trčati za poslom, ne će vam on pobjeći“ – zaustavljao je otac gvardijan njezinu revnost, ali ona drugačije nije mogla. Zaista je sustizala posao uvijek raspoložena i vedra. Ovdje, i u još nekoliko zajednica, bila joj je povjerena dužnost kućne poglavarice. Iz Slavonskoga Broda poslušnost ju je odvela na Sušak, gdje je do 1989. godine, opet u Isusovoj blizini, najrevnije vršila sakristanske poslove, spremajući misno ruho, spremajući crkvu i kiteći oltare. Sa Sušaka pošla je na Trsat, u Franjevački samostan. Tamo je ostala šest godina, do godine 1995. Spremala je po kući, dvorila goste i bila kućna poglavarica. Dobro joj je došlo znanje talijanskoga jezika jer su u svetište Gospe Trsatske često dolazili hodočasnici iz Italije. S mora se vratila u Slavoniju, u Đakovo. Tu je dvije godine, do 1998., radila u samostanskoj šivaonici. S njom su mogle sestre poglavarice računati gdje god im je zatrebalo, a bila je posvuda i od sestara rado primljena. U Novoj Bukovici je tako 1998. preuzela brigu za sakristiju i crkvu, kao i odgovornost za malu zajednicu sestara. To je bilo poratno vrijeme koje su ljudi s mnogim traumama nosili u duši te su dolazili k sestrama ispričati svoje tegobe. Ona ih je nastojala strpljivo poslušati, utješiti i pomoći koliko je mogla. Iz Nove Bukovice dolazi u Slavonski Brod, u našu kuću, i ostaje tri godine, do 2007. Tamo je radila u šivaonici i pomagala je u Franjevačkom samostanu. Tu je dočekala i Zlatni jubilej, koji je proslavila 27. lipnja 2009. godine. Učinila je sve da se sestre u zajednici lijepo osjećaju. Za sve, koje je susretala, uvijek je bila susretljiva i raspoložena pomoći. I kao zlatna jubilarka daje se na raspolaganje sestrama poglavaricama te iz Slavonskoga Broda 2010. godine dolazi u samostan u Đakovo, u šivaonicu.
Sestra Anita svoj je posao uvijek obavljala brižno, marljivo i tiho. Bila je vedra i skromna. Svaku je priliku iskoristila da, šivanjem ili ručnim radom, učini sestrama usluge. Bila je jako pozorna na potrebe i želje sestara. Rado je malim znakovima pažnje predusrela njihove opravdane želje i nema sestre kojoj ona nije nešto sašila, popravila ili pokrpala. Trudila se svima sve završiti, kako ne bi, kako je ona to znala reći, ostala nikomu dužna. Njezino posljednje polje rada bila je šivaonica u samostanu, a mjesto svjedočenja njezina redovničkog života novicijatska formativna zajednica.
Bila je živo evanđelje nama, u novicijatskoj zajednici, u kojoj je rado provodila sve svoje slobodno vrijeme. Krunica joj je bila najveće oružje u svakom danu. S njom bi zaspala i s njom bi se budila. Bila je dobri duh novicijatske zajednice. U zajednici je bila pravi anđeo, znala je sa svakom suosjećati i radovati se. Vedra, tiha, nenametljiva, diskretna, jednostavno sva Božja – posvjedočile su sa suzama u očima sestre novakinje i sestra magistra.
Draga naša sestro Anita, budući da si novicijat na početku svojega redovničkog puta označila svetinjom, svidjelo se Gospodinu da u toj svetinji provedeš desetak zadnjih godina zemaljskoga života, u društvu radosnih mladih pripravnica za redovnički život. Tvoje vedro lice svjedočilo je o tvojem druženju s Isusom, koji je bio sreća tvojega života i nada u vječnu radost, u društvu njegovih miljenika.
Uđi u tu radost i moli za nas!

s. Blaženka Perković