Trenutno pregledavate s. Lucinija, Lenka Mihaljević

Živimo li dakle ili umiremo,

Gospodinovi smo.

                            Rim 14,8

Gospodar života i smrti pozva našu dragu susestru

s. Luciniju, Lenku Mihaljević

iz Bocanjevaca, Valpovo

okrijepljenu sv. Sakramentima u vječni pokoj 17. svibnja 2024. god. u 4,00 sata, u Đakovu, u 90. godini života i 62. godini sv. zavjeta.

Sveta misa zadušnica bit će 18. svibnja 2024. god. u 11,30 sati u samostanskoj crkvi Presvetoga Srca Isusova u Đakovu, a potom je pokop u 13,00 sati na Gradskom groblju u Đakovu.

S našim preminulim sestrama povezuje nas napose molitva i nada u buduće zajedništvo s njima u slavi.

Konstitucije

Molimo da Gospodin, izvor spasenja i oprošte-nja, udijeli našoj sestri vječnu radost u nebe-skoj domovini.     

                                    Milosrdne sestre sv. Križa,

nećaci, nećakinje i ostala rodbina

Đakovo, 17. svibnja 2024.

s. LUCINIJA parta

 

Rođena: 29. travnja 1935.

Prvi zavjeti: 23. lipnja 1962.

Umrla: 17. svibnja 2024.

U trodnevnici za svetkovinu Duhova i u Gospinu mjesecu svibnju, 17. dana, u 4 sata ujutro, u Domu sv. Josipa u Đakovu, preminula je s. Lucinija. Večer ranije, okružena sestrama, proživjela je svoje posljednje sate u molitvi, a ujutro već je bila uključena u sv. misnu žrtvu.

Rođena je u Bocanjevcima kao najmlađe, šesto dijete svojih roditelja, oca Žige i majke Ruže rođ. Vuksanić. Na krštenju, u Župi Bezgrješnoga Začeća BDM u Valpovu, dobila je ime Lenka. Odrasla je u vjerničkoj obitelji u kojoj je dobila dobre temelje za cijeli svoj život.

U rodnom selu završila je pet razreda osnovne škole. Marljivo je i dobro učila. Od svojega djetinjstva uvijek je bila šutljive naravi. U drugom razredu primila je Prvu svetu Pričest, a u četvrtom svetu Krizmu. Završivši školu, pomagala je, koliko je mogla, u kući i na polju. Kao mlada djevojka počela je s kolegicama odlaziti u veselo društvo i na ples, a najviše je voljela priredbe. Ta želja ubrzo je prestala, jer se u njoj javila potreba za samoćom. Kada bi ju kolegice zvale u društvo, ona bi im se zahvalila. S vremenom je i prestala odlaziti s njima.

Pomisao o redovničkom životu rodila se kada je vidjela časne sestre koje su prosile po selima. Vidjevši njih, i sama je pomislila kako bi to bilo lijepo da i ona bude časna sestra. Dugo nije mogla odlučiti je li to stvarno njezin životni put ili nije. Nakon tri godine molitve i razmišljanja, sazrela je njezina odluka. Poslije obavljene pobožnosti Srcu Isusovu, pobožnosti Devet prvih petaka, na blagdan Sedam žalosti BDM, odlučila je poći u samostan. U dogovoru s roditeljima, javila se u Đakovo i na blagdan Gospe Karmelske 1958. godine s 23 godine primljena je u kandidaturu.

Kao kandidatica bila je na dužnosti u Sjemeništu, spremala je po kući i pomagala je u kuhinji. Obradovala se kada je bila pozvana u postulat. Tijekom toga vremena duhovno se pripremala za ulazak u novicijat, kada je dobila ime s. Lucinija.

Odmah nakon Prvih sv. zavjeta, 1962. godine, pošla je u Zagreb u domaćinsku školu. Tako je stekla potrebno znanje za dužnost koju je vršila cijeloga svojeg redovničkoga života. Sestra Lucinija kao kuharica djelovala je u više župa. Najprije je bila u Nuštru, zatim u Piškorevcima. Potom je došla u Đakovo, u Sjemenište, gdje je pet godina kuhala za sestre, svećenike i bogoslove. Iz Đakova je premještena u Brodsku Varoš i tamo je devet godina, s puno ljubavi i požrtvovnosti, također obavljala dužnost u kuhinji. Put ju je dalje odveo u Opatiju gdje je, uz svoju redovitu dužnost u kuhinji, kao kućna poglavarica bila odgovorna i za zajednicu. Posvuda je sestrama obilno darivala svoju vedru, ali šutljivu dobrotu i ljubav. Nakon sedam godina iz Opatije je došla u Donji Miholjac i tamo je pet godina kuhala za sestre. Put ju je zatim odveo u Primorje, u Krk, u biskupski dom. Za sestre, biskupa i goste s mnogo umijeća i ljubavi kuhala je četiri godine. Potom je jednu godinu bila u Privlaci, a 2006. godine došla je u Đakovo, u provincijalnu kuću, gdje je kuhala za sestre koje su trebale dijetnu hranu. Godine 2012. proslavila je svoj Zlatni jubilej.

Naša s. Lucinija imala je zlatno srce. Njezino duhovno blago, koje je u tišini skupljala pred Presvetim u molitvi, bilo je blagoslov za sve s kojima je živjela. U svojim zapisima iz 1988. godine, o 100. obljetnici smrti blažene majke M. Terezije, koje je naslovila „Moje osobno obraćenje“, piše: „Svaki jubilej mora biti obrat, mora se u mome srcu nešto dogoditi. Svakidašnjica je tu, ona nas čeka, ali važno je da ja osobno u nju nešto dobro i plemenito unesem. (…) Od sv. krštenja Krist je moj ideal. Dužna sam ga nasljedovati. Bog mora biti u centru moga života: sve za Boga, ništa za sebe. Znati se uvijek odricati, iz dana u dan sve se više suobličavati Kristu Raspetom, kako je to znala činiti Majka M. Terezija. Boga nosim u svom srcu kad živim po zavjetima i kada prihvaćam svoju zajednicu. (…) Nije važno da smo poznati ili da nam se nešto prizna, važno je samo jedno: da u tišini živimo i radimo, i molimo da bude više duha u nama i onda se ne bojmo.“

 Poznato je da je svoje kuharske recepte rado dijelila drugima, nije ih čuvala samo za sebe. Radovala se kada je druge mogla obradovati i iznenaditi kojom slasticom ili finim, ukusnim, ljubavlju začinjenim jelom. Na s. Luciniju može se primijeniti rečenica: „Kad jezik zašuti, djela progovore!“ Njezina djela bila su svjedočanstvo nutarnje šutnje i njezina dobrog, plemenitog srca.

U lipnju 2023. godine pala je u dijabetičku komu i od tada ostala je prikovana za krevet. Susret s njom bio je uvijek dobar poticaj za razmatranje. Voljela je reći: „Sve sam radila za Boga. Ni za koga drugog, nego samo za Boga. Nisam nikad bila bolesna i nikad nisam morala reći da ne mogu raditi. Radila sam dokle god sam mogla. A evo, sada me uhvatila slabost i samo padam. Nije lako razumom to pojmiti, ali Bog zna zašto to tako mora biti.“

Draga sestro Lucinija, izmoli nam obraćenje i smisao za život u skrovitosti srca, kao i nova duhovna zvanja koja će biti oduševljena za Krista i otvorena djelovanju Duha Svetoga.

Milosrdni Oče, primi je u društvo Blažene Djevice Marije, anđela i svetaca!

s. Nada Martinković