Generacijski susret, za sestre zavjetovane od 1973. do 1980. godine, upriličen je od 14. do 16. svibnja 2024. godine. Ovaj susret osmišljen je kao hodočašće blaženoj s. Zdenki Schelingovoj u Slovačku. Tema susreta, koju je predvidio naš Provincijalni kapitul 2022. g., bila je Stvaranje drugoga na moju sliku. Za ovaj susret razmišljanje na ovu temu pripremila je i ostvarila s. M. Augustina Dominković.
Na ovo hodočašće okupilo se u samostanu u Đakovu 29 sestara koje su 14. svibnja u 6 sati krenule autobusom na put, kroz Mađarsku za Slovačku.
Oko 13,30 sati sretno smo stigle u provincijalnu kuću u Trnavi, gdje su nas radosno dočekale naše slovačke sestre. Riječi srdačne dobrodošlice izrekla nam je s. Tatijana Repkova, zamjenica provincijalne poglavarice s. Marije Terezije Dobrovičove. Ona je bila trenutno u inozemstvu. Pjesmom i molitvom pozdravile smo domaćina kuće, našega Gospodina Isusa, a zatim nas je u sestarskoj blagovaonici čekao svečani ručak. Poslije ručka s. Dominika Galeštokova, eksprovincijala, povela nas je da vidimo bolnicu u Trnavi, u kojoj je s. Zdenka umrla. Pokazala nam je prozor sobe gdje je umrla, a na zgradi izvana nalazi se spomen-ploča na kojoj piše: U ovoj zgradi je umrla 31. srpnja 1955. g. blažena sestra Zdenka Schelingova. Isticala se u svojem požrtvovnom služenju bolesnima. Neustrašivo je pomagala progonjenima. Okrutno je mučena u vremenu komunističkoga režima. Vidjele smo i kapelicu sv. Križa gdje je s. Zdenka, kao pacijentica, dolazila na molitvu i sv. misu, dok je mogla; najprije sama pješice, a kasnije su je sestre dovozile na kolicima. Zatim smo pošle na groblje u Trnavi gdje je s. Zdenka bila sahranjena 2. kolovoza 1955. g. Na ovom svetom mjestu zadržale smo se kratko u osobnoj i zajedničkoj molitvi, a onda nam je s. Terezija-Benedikta Majerčakova, provincijalna savjetnica, pojasnila kako je na ovom mjestu sahranjeno mnogo mladih sestara, između 20 i 30 godina života. One su umrle od tifusa ili tuberkuloze, ali i sestre koje su također bile po zatvorima suđene, osuđivane, mučene i koje su puno pretrpjele samo zato što su katoličke redovnice. Govorila je: „Ovdje su sahranjene sestre od čije žrtve mi danas živimo i koje su nam primjer vjernosti Gospodinu i zvanju, pa i u najtežim prilikama života.“ Kad smo se vratile u autobus, pošle smo na Kopanku, u kuću djevojke Apolonije Galisove, koja je primila bolesnu s. Zdenku, kada je uvjetno otpuštena iz zatvora. Soba, u kojoj je stanovala bolesna s. Zdenka, sada je kapelica u kojoj smo se nakratko zaustavile u molitvi. Na zemljištu ove kuće sada je Dječji vrtić koji vode sestre. Ondje su nas radosno dočekala djeca, njihove odgojiteljice i sestre. Poslije kratke okrjepe odvezle smo se natrag u Trnavu, gdje je u 17 sati bila sv. misa na hrvatskom jeziku. Predslavio ju je mladi pater Peter Buša, SJ, koji je bio tri mjeseca na praksi u Zagrebu, na Jordanovcu, kod hrvatskih otaca isusovaca. Poslije sv. mise imale smo večeru, a zatim smo autobusom pošle u Bratislavu, u Marijanku, na noćenje. To je marijansko hodočasničko mjesto a čuvari svetišta braća su Tješitelji Isusa u Getsemaniju. Oni imaju posebno veliku zgradu za noćenje hodočasnika, za duhovne vježbe, obnove i razne duhovne susrete. Ondje stanuje i vojni ordinarij Slovačke. Ovdje nas je dočekala s. Mirjam Albertyova koja je bila naš vodič do završetka hodočašća, kao i s. Ana Katarina Lovasova, koja je bila vođa puta i kontakt osoba s našim vozačem, g. Josipom Ivanovićem.
Sutradan smo u kapelici molile Jutarnje hvale i pošle na doručak, a onda smo otišle pod znamenitu tvrđavu Devin, u Bratislavi. Kraj nje se rijeka Morava slijeva u Dunav. Na tome je mjestu najkraći prijelaz u Austriju, na slobodu, kamo su potajice prelazili svećenici, bogoslovi i progonjeni ljudi iz Slovačke. Prelazili bi plivajući, ili zračnim putem, ali mnogi od njih bili su uhićeni, strijeljani ili su se utopili. Ondje je njima podignut spomenik, a zove se Vrata slobode, gdje su uklesana njihova imena. Ondje je od bodljikave žice načinjeno srce, a to je bila ograda sa strujom, da se ne bi moglo prelaziti u inozemstvo na slobodu. Poslije ovoga obilaska krenule smo autobusom u Podunajske Biskupice, gdje je najveće hodočasničko mjesto bl. s. Zdenki i gdje je glavni njezin moćnik. Ušavši u crkvu, najprije smo se pomolile, a zatim smo gledale prezentaciju o životu bl. s. Zdenke, koju nam je prezentirala s. Tatijana, a sve nam je cijelo vrijeme prevodila s. Deodata Kočonda. Poslije Srednjega časa pošle smo na ručak sa sestrama, u njihovu kuću za starije i bolesne sestre. U popodnevnim smo satima posjetile groblje odakle su premješteni posmrtni ostatci blažene s. Zdenke, a zatim smo imale dosta vremena za osobnu molitvu. U 17 sati bila je sv. misa, i opet na hrvatskom jeziku. Naše slovačke sestre molile su svećenika, vlč. Červenog, koji u župi ima i gradišćanske Hrvate, da nam predvodi sv. misu i propovijeda. I za ovu pažnju sestrama smo od srca zahvalne. Poslije večere kod sestara, ponovno smo se vratile na noćenje u Marijanku.
Zadnji dan našeg hodočašća započele smo molitvom Jutarnjih hvala u njihovoj velikoj dvorani za hodočasnike, a zatim smo u maloj bazilici BDM prisustvovali sv. misi. Misu je predslavio, posebno pobožno, general Reda otaca Tješitelja Isusa u Getsemaniju. Poslije sv. mise doručkovale smo, uzele sve svoje stvari i krenule prema Bratislavi. Kad smo došle pred crkvu, do mjesta gdje je predsjednik suda, Pavao Korbuly, vršio svoju pokoru poslije obraćenja, autobus se morao ići parkirati na autobusni kolodvor, a mi smo pješice obišle put od župnog ureda do križa i crkve gdje je svakodnevno na koljenima prolazio prvi obraćenik vraćen Bogu, po zagovoru blažene s. Zdenke. U blizini je bolnica gdje je radila s. Zdenka i gdje su je uhitili. Vidjele smo i kompleks zgrada gdje je živjelo 150 sestara, koje su radile u bolnici. Obišle smo i zatvor: bile smo ispred istražnoga zatvora gdje su bila neljudska ispitivanja uhićenih, vidjele smo kapiju zatvora i podrum gdje su zatvorenici bili osobito okrutno mučeni. S druge strane zatvora je Palača pravde, gdje je blažena s. Zdenka bila nepravedno osuđena, a zatim smo, poslije ručka, krenule natrag u Hrvatsku.
U osvrtima sestara čule smo samo lijepe dojmove s ovih svetih mjesta i odluke da nam bl. s. Zdenka bude snažan poticaj na svetiji život. Zahvalne smo što smo smjele biti dionice ovoga hodočasničkog puta i tolikih poticaja.
s. Deodata Kočonda
