Naša sestra Mirjam Bulić završila je vrijeme iščekivanja dolaska Gospodnjega i preselila se u vječnost danas, 21. prosinca 2020., u 1,00 sat, u KB Dubrava u Zagrebu.
Molimo Gospodina da je uvede u radost nebesnika.
s. M. Martina Fabijančić
Nekrolog
Sestra MIRJAM, Ruža BULIĆ
Rođena: 13. rujna 1934.
Prvi zavjeti: 12. svibnja 1955.
Umrla: 21. prosinca 2020.
Crkva moli danas u molitvi Časova: …za pet dana doći će k vama Gospodin, a našoj sestri Mirjam Bulić došao je Gospodin danas, u rani jutarnji sat.
Sestra Mirjam rođena je 13. rujna 1934. godine u Bosni, u Donjim Palačkovcima, Prnjavor, od oca Vice i majke Uršule rođ. Barbarić. Potječe iz prave kršćanske obitelji koja je donijela na svijet sedmero djece: tri kćeri i četiri sina. Na krštenju dobila je ime Ruža. Pobožna je majka usrdno molila Gospodina da joj barem jednoga sina pozove u svećenike i jednu kćerku u časne sestre. Kada joj se ta želja ostvarila, bila je jako sretna i molila se da ustraju u svom zvanju, ali im je to tek kasnije rekla. Za vrijeme II. svjetskog rata obitelj je morala, zbog svoje nacionalnosti i vjere, bježati iz rodnoga kraja da spasi goli život. Selili su se četrnaest puta iz mjesta u mjesto po Bosni i Slavoniji. Bilo im je vrlo teško, ali su sve izdržali, uz pomoć Božju i zagovor Nebeske Majke. Iako su joj tada sestra i dva brata otišli u Australiju i Kanadu, svi su ostali vjerni Bogu. Ona je htjela poći u samostan, ali je imala tek četrnaest godina i majka joj je savjetovala da još pričeka i da učvrsti svoje zvanje. Dvije godine, uz pomoć svojega brata, koji se spremao za svećenika, radila je u sjemeništu u Đakovu, gdje su djelovale i naše sestre. Ona ih je pomno promatrala kako se mole i kako rade i zaključila je da bi i ona to mogla i željela biti.
U samostan je došla 1950. godine, kada je navršila šesnaest godina. U vrijeme kandidature završila je u Đakovu malu maturu. U postulat je stupila 1954. godine, a u novicijat 1955. godine i dobila je ime sestra Mirjam.
Nakon Prvih sv. zavjeta, 1955. godine, ostala je u Đakovu u provincijalnoj kući gdje je privatno, kako se u to vrijeme jedino moglo, završila gimnaziju. Potom je u Zagrebu studirala na Filozofskom fakultetu povijesti i latinski jezik. Bio je to razdoblje nakon II. svjetskog rata i uspostave komunističkoga režima te je ona bila prva redovnica u redovničkom odijelu na tom Fakultetu, na Odsjeku za povijest. Bio je to šok za studente, profesore, ali i za nju. Neki su je studenti, a i neki profesori, pokušavali nagovoriti da napusti samostan i živi slobodno. Ona je odlučno branila svoje zvanje i nije se dala pokolebati. Jedno je vrijeme morala prekinuti studij, jer se ozbiljno razboljela. Oboljela je od tuberkuloze kralježnice. Uz znanje, koje je dobivala na učilištu, pripustio joj je Gospodin i drugu školu, školu trpljenja u kojoj je sestra Mirjam naučila kako križ i bolest čiste i oplemenjuju dušu. Liječila se u Lovranu. Bila je šest mjeseci u bolnici nepokretna, u gipsu, i operirana. Iako joj je bilo teško, i tamo je svjedočila svoju vjeru. Mnogima je pomogla da nađu put do Gospodina. Svećenik, koji je njoj donosio svetu Pričest, na njezin poticaj, i druge je bolesnike ispovijedao i pričestio. Kada se oporavila, nastavila je studij, koji je uspješno završila.
Ostala je i dalje u Zagrebu, na Vrhovcu, i pomagala je u odgoju kod kandidatica. U isto vrijeme predavala je u Marianumu – gimnaziji za redovnice i kandidatice u samostanu sestara uršulinki. Tu je dužnost napustila kada je postala kućna poglavarica na Vrhovcu 1970. godine. Idući na duhovne vježbe u Đakovo, 1972. godine, kod Nove Gradiške, doživjela je tešku prometnu nesreću. Jedva je ostala živa i dvije i pol godine se oporavljala. Sama piše u svom Životopisu: … i umjesto u duh. vj., ja se sutradan probudih iz kome u bolnici u N. Gradišci. Tu započeh druge velike duh. vj., ovaj puta u trajanju od 2 i pol godine. Ovako duge i ovakvog sadržaja ne daje ni jedna druga duhovnost.
Za vrijeme dok se oporavljala završila je, po želji prov. poglavarice, izvanredni studij teologije kod isusovaca na Jordanovcu. Na liječenju u Marijinu domu u Zagrebu bila je do 1974. godine. Tada je pošla na Sušak gdje je djelovala kao katehistica. Sa Sušaka premještena je u Osijek, u Tvrđu, gdje je bila četrnaest godina katehistica, a od 1987. do 1990. godine bila je kućna poglavarica. U Osijeku je, vjerojatno opet prva redovnica, predavala latinski u osječkoj gimnaziji. Stanovala je u Tvrđi, a odlazila je na Župu sv. Ćirila i Metoda, koja je tek bila osnovana. Prilike su bile vrlo teške. Početci te župne zajednice bili su u staroj, trošnoj kući, četiri gola zida, bez vode i kanalizacije. Ona je to sve s ljubavlju i strpljivo podnosila i puno je pomogla u oživljavanju ove nove zajednice vjernika. Iz Osijeka je pošla u Čepin. To je bilo 1990./91. godine, kada je Domovinski rat bio u punom jeku. Prognanici su dolazili sa svih strana i s. Mirjam se jako angažirala da im pomogne. Iz Čepina je otišla u Donji Miholjac gdje je radila kao katehistica i također puno pomagala i radila u karitasu. Tada je predavala latinski u Medicinskoj školi u Osijeku. Putovala je tri puta tjedno iz Miholjca u Osijek. Iz Donjega Miholjca ponovno je došla u Osijek, u Tvrđu, gdje je preuzela službu tajnice karitasa osječkoga dekanata, gdje ostaje do 1994. godine. U tim teškim prilikama sestra Mirjam brinula se i za posudbenu knjižnicu koja je imala 2.300 knjiga. Mnogi su prognanici u tim knjigama našli duhovnu okrjepu i snagu za svoj teški prognanički život jer, kako sama kaže, čovjek ne živi samo od kruha… Iz Osijeka bila je premještena u Porat, kao kućna poglavarica, gdje je s ljubavlju dočekivala naše sestre koje su tamo dolazile na godišnji odmor. Nastojala je sestrama uljepšati dane odmora. Poslije Porta, 2000. god. dolazi u Đakovo gdje vrši službu kućne poglavarice u velikoj provincijalnoj zajednici. Sestre su se u njezinoj blizini ugodno osjećale. Voljela je sestrama prirediti veselje i iznenađenja. Uz to je uvijek našla vremena da sasluša prognanike koji su neprestance dolazili na vrata samostana. Vodila je uredno kartoteku o svima koji su tražili pomoć, obilazila ih i pomagala koliko je god mogla. Godine 2004. pošla je u Vinkovce gdje je svoju dobrotu i milosrđe iskazivala obilazeći stare, osamljene korisnike staračkih domova u Vinkovcima i u okolici. Posjećivala ih je i pripremala za aktivnije sudjelovanje kod svete mise. Imala je toplu riječ i razumijevanje i za probleme korisnika koji su također znali potražiti njezinu pomoć. Njezini su savjeti bili duhovna potpora i snaga starijim osobama. Također je radila i s djecom s poteškoćama u razvoju. Nagovarala je voditelje domova i župnike da počnu slaviti sv. misu u staračkim domovima, a u župnim zajednicama za djecu s poteškoćama. Teško se to probijalo, ali njezina ustrajnost nije ostala bez ploda. Ostao je još jedan vid apostolata, za koji je tražila svjetlost od Isusa. Kako izvršiti djelo milosrđa posjećujući utamničene? I od 2011. godine započela je rad s onima koji su lišeni slobode. Tako započinje još jedan novi vid pastorala – pastoral zatvorenika. Najprije je to bio zatvor u Osijeku, a kasnije započinje, zajedno sa s. Nevenkom Kudić, i sustavni rad u Požegi, u ženskoj kaznionici. I to sve nije bilo dovoljno za njezinu vedru i široku dušu. Mnoge je krunice podijelila hrvatskim braniteljima i svuda je širila pobožnost prema krunici, odnosno prema dragoj Gospi. Bila je neumorna u traženju pomoći za druge, za spas njihovih duša. Nije se ustručavala tražiti materijalnu pomoć kako bi pomogla drugima, još potrebitijima. Njezin odnos s Isusom bio je tako spontan, topao, bili su pravi prijatelji. Njezine molitve bile su prožete vjerom, a njezina jaka volja nije joj davala odmora. No, život ju je trošio i zdravlje je bivalo sve ugroženije. Zadnje dvije godine provela je sestra Mirjam u Zagrebu radi liječenja. I njezin život, istrošen za druge, priveo je Gospodin kraju pozvavši je da, kao ona koja ga je prepoznavala u gladnima, žednima, bolesnima, utamničenima…, dođe u Kraljevstvo njegove slave.
Draga sestro Mirjam, vjerujemo da radost, koju si širila oko sebe, sada uživaš. Izmoli i nama radosno i neumorno širenje Kraljevstva Kristova, dok On ne dođe.
s. M. Augustina Dominković
