Rođena: 1. svibnja 1945.
Prvi zavjeti: 13. svibnja 1968.
Umrla: 4. prosinca 2020.
„Marijino dijete“, kako je sestra Noemija sebe nazivala, u devetnici za svetkovinu Bezgrješnoga Začeća BDM, u danima prvoga tjedna došašća, nakon teških dana borbe s bolešću, doživjela je 4. prosinca, u 16,10 sati, ispunjenje svojega životnog adventa i sjedinila se s Onim za kojim je čeznula.
Sestra Noemija rođena je 1. svibnja 1945. godine u Tiborjancima, malom slavonskom selu u okolici Valpova, od oca Stjepana i majke Kate Torjanac. U selu žive samo katolici, starosjedioci, a pripada župi Veliškovci, kao filijala.
Bilo ih je petero djece, četiri sestre i jedan brat, a ona je najmlađa. Krštena je odmah drugi dan po rođenju i dobila je ime Veronika. S njima su u kući živjeli djed i baka. Imali su mnogo zemlje i puno su morali raditi. Osobito je bilo teško za vrijeme ratnih „obaveza“, kada su se seljaci na sve moguće načine borili za svoju zemlju. Što im je urodilo, morali su davati državi i dugo su vremena osjećali posljedice tih „obaveza“.
Roditelji su svoju djecu odgajali katolički, osobito majka. Ona ih je vodila u crkvu na svetu misu. Kod kuće su svaku večer zajednički molili svetu krunicu. Veroniki je bio najdraži djed. On je djeci pričao priče, a osobito je voljela kada im je pričao o Isusu i likovima iz Biblije, iz Staroga i Novoga zavjeta.
Kao dijete bila je jako živa i vesela. Iako je bila najmlađa, nitko ju nije mazio. Sa sedam godina krenula je u školu. S velikom je čežnjom promatrala svoje sestre koje su smjele ići na sv. Pričest, a ona to još nije mogla. Osobito joj je to bilo teško za Uskrs i jako je plakala. Mama ju je jedva smirila. Konačno je i njoj osvanuo toliko očekivani dan, kada je na blagdan Srca Isusova 1953. godine primila Prvu sv. Pričest. Bila je jako sretna. U dvanaestoj godini primila je sv. Potvrdu. Na vjeronauk i na svetu misu išla je redovito.
U školi je dobro učila sve dok nije u petom razredu oboljela od žutice, tako da je taj razred morala ponavljati. Dok je išla u treći razred i slušala jednu propovijed, prvi put joj je došla misao da će, kada odraste, poći u samostan i žrtvovati se za obraćenje grješnika. To joj je od tada bila jedina želja. Nije nikomu ništa govorila, već se molila Isusu i Mariji da joj se ta želja ostvari. Kada je završila školu, ostala je sama s roditeljima. Brat se oženio, sestre su se udale i svi su se razišli. Nije prestajala misliti o svom odlasku u samostan. Bojala se to reći roditeljima, ali se ipak odvažila i o svojem je naumu rekla mami. Ona je plakala, ali se nije protivila. Tata nije htio ni čuti o tome. U muci je otišla župniku i on joj je savjetovao da pričeka još koju godinu. Nije imala mira i žarko se molila Nebeskoj Majci da ju roditelji puste. Na Veliki četvrtak sa župnikovom sestrom posjetila je Đakovo i to joj je bila prilika da se prijavi u samostan. Na njezinu radost, rekli su joj da smije doći. O tome je kod kuće šutjela, sve dok nije morala poći. Majka je plačući pristala, a tata se protivio do zadnjega dana. Ipak joj se ispunila davna želja i 1961. godine došla je u samostan u Đakovo.
U samostanu se lijepo snašla. Bila je osobito radosna kada je primila pelerinu, prvi znak pripadnosti redovničkom staležu. U kandidaturi je završila osmoljetku, a kasnije, u Zagrebu, bolničku školu. Po želji sestara poglavarica počela je raditi na ORL Klinici na Šalati, u operaciji, kao instrumentarka. Tu je upoznala u stvarnosti redovnički život i vidjela što se sve od jedne redovnice traži. Tada je bila pozvana u Đakovo, u Postulat. Razboljela se i morala je neko vrijeme ležati. To joj je bilo teško, pogotovo jer joj je baš te godine tata umro. Ušla je u Postulat na blagdan sv. Franje i s neopisivom radošću uskoro i u Novicijat.
Životni put naše sestre Noemije bio je zanimljiv i ispunjen čežnjom za Bogom od rane mladosti. Unatoč poteškoćama i zaprjekama, ona je, uz Božju pomoć i Marijin zagovor, ostvarila svoju želju da se posveti Gospodinu kao redovnica.
Kada je 13. svibnja 1968. godine položila Prve sv. zavjete, bila je sretna da je konačno uspjela ostvariti svoj cilj. Prvo radno mjesto, sada kao redovnici, bilo je u Zagrebu na ORL, u operaciji. Tamo je ostala sve do umirovljenja 2001. godine. Pune 33 godine požrtvovno je, s ljubavlju, bila na usluzi bolesnicima. Radila je na najtežem dijelu odjela, gdje je previjala bolesnike s karcinomom dišnih puteva, koji su bili u posljednjoj fazi bolesti i nitko im nije mogao više dati nadu da će preživjeti. Njezina vedrina bila je velika pomoć bolesnima te su mogli lakše prihvatiti svoju bolest. Dok je radila u previjalištu, uvijek se trudila teškim i umirućim bolesnicima dovesti svećenika, kako bi pomireni s Bogom, i uz njezinu molitvu, prešli u vječnost. Događalo se da su i pravoslavni bolesnici, vidjevši naše svećenike, željeli da se i nad njima moli. Sestra bi Noemija tada pozvala pravoslavnoga svećenika i na taj je način svima, kojima je god mogla, pomagala na putu do sretne Vječnosti. Liječnici i medicinsko osoblje, poštivali su je i rado su prihvaćali njezine savjete, posebice u odnosu prema siromašnim bolesnicima. Nakon umirovljenja došla je u Đakovo, u provincijalnu kuću, i u Betaniji je četiri godine s ljubavlju i nesebično dvorila svoju majku i majke naših sestara. Kada su majke preminule, poslušnost ju je odvela u Donji Miholjac gdje je od 2004. do 2010. godine vršila službu kućne poglavarice. I ovdje je radosno i s puno strpljenja vodila brigu za sestre i za kuću. Potom je, od 2010. do 2015. godine, bila u Velom Lošinju. Tu je obavljala razne poslove, a bilo ih je mnogo, jer se kuća renovirala i trebalo je puno toga urediti i očistiti za majstorima. Njezin redovnički put se iz Veloga Lošinja nastavio u Portu, gdje je kuhala za sestre. I tu je trebalo puno ljubavi i domišljatosti jer je to naša kuća za odmor i, uz domaće sestre, dolaze sestre iz cijele Provincije i iz inozemstva. Svi su bili dobro došli i iskusili su specijalitete koje je s ljubavlju pripremala. U Portu je ostala do 2017. godine, kada je došla u Zagreb, u Marijin dom, gdje je kao kućna poglavarica vodila brigu za naše starije i bolesne sestre. Također se i ovdje brižno i majčinski brinula za sve kojima je pomoć bila potrebna. Prošloga ljeta, u vremenu zarazne epidemije koronavirusom, premještena je u Trnavu gdje je preuzela službu kućne poglavarice i gdje je i nju pohodila ta zaraza te je primljena u KBC Osijek. Nakon duge i teške borbe, zadnjih nekoliko dana boreći se za svaki udah na respiratoru, našla je vječni mir u Gospodinu.
U zajednici sestre se sjećaju njezine dobrote i požrtvovnosti. Talente, koje joj je Bog udijelio, dijelila je svim srcem i nije se štedjela. Bila je uz to uvijek vedra, ponizna, tiha i radosna. U svojoj skromnosti i jednostavnosti mislila je uvijek više na druge nego na sebe. Kolikima je sestra Noemija pomogla, u bolesti i nemoći, koliko je bolesnika posjetila i utješila, samo je Gospodinu poznato. Dopunila je svojom žrtvom ulje za svjetiljku u vječnosti jer nju, u njezinoj teškoj bolesti, nitko nije mogao posjetiti. Sama, s Isusom, proživjela je posljednje dane svojega života na zemlji, a vječno će s njim živjeti u nebu.
Zahvaljujemo Gospodinu za sestru Noemiju, za njezin tako bogat redovnički život, za njezinu vedrinu i spremnost da se odazove gdje god ju je poslušnost zvala. Sestre svjedoče kako je u djelo provodila svoju vjeru i bila produžena Isusova ruka, u pomaganju drugima i u pružanju utjehe. Vjerujemo da je na drugoj obali Majka Marija dočekala svoje odano dijete, zajedno sa stotinama bolesnika koje je, okrijepljene sv. Sakramentima umirućih, otpratila u vječnost.
Zahvaljujemo sestri Noemiji za primjer redovničkoga svjedočenja i predanja. U zajedništvu s Bezgrješnom Djevicom i anđelima, vječno slavila Stvoritelja! Hvala, draga sestro Noemija, što si bila divan primjer Milosrdne sestre svetoga Križa! Ne zaboravi nas! Moli za nas – za svoje sestre, i za nova zvanja!
s. Nada Martinković
