Trenutno pregledavate Sestra MARCELINA (Ana) ŽIVKOVIĆ

Rođena: 5. siječnja 1942.
Prvi zavjeti: 15. svibnja 1965.
Umrla: 8. srpnja 2022.

U predvečerje slavlja Prvih zavjeta u samostanu, dok su se sestre okupljale sa svih strana, a sestre u duhovnim vježbama molile Križni put u samostanskoj crkvi, pokucala je „sestrica smrt“ sestri Marcelini na vrata, i pozvala ju na zadnje sjedinjenje s Kristom Raspetim. Uz molitve sestara, koje su je pratile cijele večeri, preminula je 8. srpnja 2022. godine u 21,15 sati, u Domu sv. Josipa u Đakovu.
Sestra Marcelina rođena je 5. siječnja 1942. godine u Podravskoj Moslavini, od majke Kate rođene Bošnjak i oca Ignaca, koji su Crkvi i narodu podarili osmero djece, a sestra Marcelina bila je sedma po redu. Istoga dana krštena je u župnoj crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije u Podravskoj Moslavini.
Roditelji su njezini bili pobožni, napose majka. U njihovoj se obitelji zimi svaku večer molila krunica, a ljeti su redovito molili dok su se vozili kolima na njivu. Svi su nedjeljom išli na svetu misu, a zimi su išli i svaki dan. Nakon večere, tata bi im čitao iz pobožnih knjiga, najčešće iz životopisa svetaca, a djeca su za to vrijeme radila ručni rad.
U osamnaestoj je godini stupila u samostan, gdje je već u bila u novicijatu njezina starija sestra, sestra Tarzicija. Kao kandidatica bila je u Vukovaru, u Franjevačkom samostanu. Tamo je obavljala kućne poslove i sve što je trebalo. Potom se vratila u Đakovo u postulat i novicijat.
Nakon Prvih sv. zavjeta 15. svibnja 1965. godine pošla je u Krapinu gdje je vršila sakristansku službu i pomagala gdje je već trebalo. Bila je rado prihvaćena i od sestara i od župnika. Nakon službe u Krapini kratko je bila u Đakovu, u Bogoslovnom sjemeništu, gdje je zamijenila bolesnu sestru. Servirala je svećenicima u blagovaonici. Godine 1970. premještena je u Freiburg, u Njemačku, u studentski dom. Tamo je spremala sobe, a ostala je sve do 1976. godine. Budući da je kuća u Freiburgu bila zatvorena, ona se vratila u Đakovo, u Provincijalnu kuću. Dvije godine pohađala je večernju školu i završila osmoljetku 1978. godine. Uz učenje, radila je i u praonici rublja.
Poslušnost ju je dalje vodila u Privlaku, gdje je od 1978. do 1984. godine bila sakristanka, prala rublje i spremala župni stan. Uz to je vršila i službu kućne poglavarice. Iz Privlake je 1984. godine premještena u Trnavu, na naše imanje, gdje je ostala do 1990. godine. I ondje je bila kućna poglavarica, radila je u vinogradu i voćnjaku i sve drugo što je već trebalo. Potom je dvije godine, od 1990. do 1992. , bila u Janjevu, na Kosovu. Tamo joj je bila povjerena služba sakristanke. Budući da je bilo vrijeme Domovinskoga rata, poglavari su povukli sestre iz Janjeva, i sestra Marcelina pošla je tada u Zagreb, na Vrhovac, gdje je od 1992. do 1994. godine dvorila goste. Iz Zagreba je 1994. godine premještena u Đakovo, u Bogoslovno sjemenište. Tamo je radila i pomagala gdje god je zatrebalo, a i tu je vršila službu kućne poglavarice za sestre u Sjemeništu, Biskupskom i Svećeničkom domu.
Od 2006. godine nalazi se po drugi put u Trnavi, gdje je preuzela dužnost u vinogradu i voćnjaku. Od 2008. godine povjerena joj je opet briga za zajednicu i sve ostalo kao kućnoj poglavarici.
Naša sestra Marcelina uvijek se trudila Gospodinu predati sve svoje brige. Pustila je da On vodi sve njezine planove. U kućnoj kapelici ona je dnevno predavala sve u Božje ruke. Ništa joj nije bilo teško i, unatoč teškoj i odgovornoj službi, uvijek je bila raspoložena i s ljubavlju je prihvaćala i svoje sestre, a i brojne namjernike koji, kao i uvijek, često svraćaju u Trnavu. Koliko je vitamina, a i dobre kapljice, poteklo iz Trnave u naš samostan, a i širom naše Provincije, samo je Gospodinu poznato. Tu je dočekala i svoj zlatni jubilej.
U vrijeme pandemije koronavirusa, u studenom 2020. godine, bila je u bolnici u Osijeku i Našicama, i nakon toga neko se vrijeme oporavljala u Domu sv. Josipa u Đakovu. Bila je nakon toga kratko na ispomoći u Trnavi, ali je bila sve slabija, te se vratila u Dom sv. Josipa. Tu je radila kućne poslove, opet se nastojala uključiti gdje je god mogla pomoći.
Sestra Marcelina od Boga je primila dar blage naravi i, suradnjom s milošću, postigla je dobrotu koju je nesebično dijelila. Njezinu velikodušnost poznaju svi koji su s njom živjeli. Od nje nitko nije otišao da nije bio nečim obdaren – ako ne materijalnim, onda ljubaznom i dobrom riječi, dobrotom srca koja se očitovala na različite načine. Znala je preteći molbe sestara i svojom tankoćutnošću otkriti njihove potrebe. Nikada nije isticala sebe i svoje zasluge, niti je govorila o svojim poslovima, a radila je mnogo i preuzimala je na sebe sve, osobito ono što je bilo zahtjevno i teško. Požrtvovnost je bila njezina najljepša karakteristika.
Svake godine primila je u Trnavi i sestru novakinju na praksi. Sestre svjedoče o njezinoj dobroti i dobrom primjeru preko kojega su puno dobra naučile: Bila je tiha, skromna, vedra, jednostavna i pobožna. Bože, hvala ti za divan primjer krjeposti jedne redovnice! I u bolesti, nije nestalo njezina osmjeha koji se vratio uvijek kad joj je netko došao u posjet, nakon bolnoga lica koje joj je u zadnjim danima, zbog bolesti gušterače, uz jake bolove, bilo slično Isusovu dok je visio na križu. Pacijentice, koje su bile s njom u bolničkoj sobi, bile su ganute i plakale su kad bi pričale kakva je sestra Marcelina: strpljiva, mirna i velikodušna.
U svojem novijem Životopisu, od 2010. godine, piše: „Bog mi pomaže od rane zore do kasne večeri. Prepuštam sve Bogu da me On vodi. Po mojim snagama ja to ne bih mogla. U kući imamo kapelicu, rado boravim kod Isusa i njemu predajem sve svoje brige i napore, neka On vodi i onda se ničeg ne bojim. Isus mi daje snagu da mi ništa nije teško. Volim svoje susestre i prihvaćam ih onakve kakve jesu. U Božjoj sam ruci. Ništa u životu nisam veliko učinila. A i ovo malo što radim činim iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu. I čekam posljednji čas kad će pokucati na moja vrata i pozvati me u svoje nebesko kraljevstvo.”
Draga naša sestro Marcelina, hvala za divan osmjeh, za pronicav pogled pun radosti i blagosti kojim si nas uvijek dočekala. Sjeti nas se u kraljevstvu Božjem i izmoli novih zvanja koja će nastaviti nesebično slijediti karizmu Milosrdne sestre sv. Križa. Moli posebno za svoje nasljednice, koje su upravo položile svoje prve zavjete.
U raj poveli te anđeli, u mjestu vječnoga slavljenja Stvoritelja, zajedno s nebeskom Majkom, našla pokoj u Isusovu Srcu!

s. Nada Martinković

O sestri Marcelini

U pismu sućuti don Mate Palića, župnika u Janjevu

Vama, provincijalnom vodstvu i cijeloj zajednici Milosrdnih sestara Sv Kriza, rodbini, izražavam sućut osobno, u ime naših sestara u Janjevu i vjernika Janjeva, povoodm tjelesne smrti drage nam s Marceline i vjerujem da ju je Gospodin našao dostojnu i spremnu da ju primi u svoje Kraljevstvo. Ponizna i vrijedna, skromna i odgovorna bila mi je često primjer života a vjerujem i mnogima s kojima je surađivala i djelovala kao redovnica vaše zajednice. Zahvalan sam joj za sve zajedničke trenutke i djelovanje u Janjevu odobito u mojim prvim godinama svećeničkog života i pastoralnog djelovanja. Osim uspomena molit ću se za nju i svakako služiti Sv Misu, jer pored želja nismo u mogućnosti sudjelovati u posljednjem ispraćaju drage nam s Marceline.
Neka joj Gospodin bude milosrdan i blag i oprosti tjelesne slabosti i nagradi Životom vječnim. Počivala u miru Božjem.