Gospodar života i smrti pozva našu dragu susestru
s. Petrinu, Mariju Jančiga
iz Satnice Đakovačke
okrijepljenu sv. Sakramentima u vječni pokoj 8. siječnja 2025. god. u 11,30 sati, u Đakovu, u 86. godini života i 59. godini sv. zavjeta.
Sveta misa zadušnica bit će 9. siječnja 2025. god. u 10,45 sati u samostanskoj crkvi Presvetoga Srca Isusova u Đakovu, a potom je pokop u 12,00 sati na groblju u Đakovu.
S našim preminulim sestrama povezuje nas napose molitva i nada u buduće zajedništvo s njima u slavi.
Konstitucije
Molimo da Gospodin, izvor spasenja i oproštenja, udijeli našoj sestri vječnu radost u nebeskoj domovini.
Milosrdne sestre sv. Križa,
brat Franjo, šogorica, nećaci,
nećakinje i ostala rodbina
Đakovo, 8. siječnja 2025.
S. PETRINA, MARIJA JANČIGA
Rođena: 26. srpnja 1939.
Prvi zavjeti: 12. svibnja 1966.
Umrla: 8. siječnja 2025.
Pogleda uprta u nebo, prihvaćajući Božje znakove i upute, Kraljevi su bili obdareni svjetlom zvijezde koja im je pokazala put do Kralja svih kraljeva. U tjednu, u kojem nastojimo slijediti stope svetih Kraljeva, i s. Petrina upućivala je žarko svoje molitve i prinose, proživljavajući posljednje dane svoje bolesti i rastanka s ovozemaljskim životnim putom, kojim je Bog obdarivao ovu redovničku zajednicu. Preminula je 8. siječnja 2025. godine u 11,30 sati, okružena redovničkim susestrama, u Domu sv. Josipa u Đakovu.
Ekonomska migracija između dvaju ratova dovela je 1937. godine mladu obitelj Vencela i Apolonije rođ. Prijevoznik iz Slovačke na plodnu ravnicu Slavonije, u Satnicu Đakovačku. Tu su se vrijedni Slovaci ubrzo okućili i već 1939. godine, na blagdan sv. Ane, rodila se mala Marija. Krštena je sutradan u Župnoj crkvi Svih svetih u Đakovu. Uz još dvije sestre i jednoga brata živjela je sretno djetinjstvo sve dok im u ratu nije kuća bila orobljena, otac otjeran u logor, a oni prognani. Iako je bila još jako malena, ostali su joj u sjećanju ti teški dani. Ali je sretan bio i povratak u selo te je ostavio radosno sjećanje u duši djevojčice Marije. U selu je pošla u školu i primila je sakramente: Prve sv. Pričesti i Potvrde. Nakon četiri razreda osnovne škole nije nastavila školovanje, nego je čuvala stado, pomagala u kući ili, kasnije, na njivi. U društvu djevojaka pričalo se o časnim sestrama te se i u njoj rodila želja da ide u samostan, jer su „redovnice zaručnice Kristove“. „Baš bih to željela biti“, mislila je „i molila Majci Božjoj za pomoć na putu u samostan“.
U samostan je primljena 7. travnja 1961. godine te je ubrzo poslana na filijalu kao pomoć sestrama u svim poslovima (Rajevo Selo, do 1963. godine), a zatim na domaćinski tečaj u Zagrebu. Potom se vraća u Đakovo, prolazi postulatske pripreme i ulazi u novicijat 1965. godine. Tada dobiva redovničko ime sestra Petrina. Prve zavjete položila je 12. svibnja 1966. godine.
Nakon Prvih zavjeta poslušnost ju vodi u Perast-Risan, u Dom za stare osobe. Tamo joj je povjerena praonica rublja. Nimalo ugodan ni lak posao, pogotovo u ondašnjim uvjetima, kada strojeva za pranje gotovo i nije bilo. Prvi njezin premještaj odonud uslijedio je nakon devetnaest godina i doveo ju je u praonicu rublja provincijalne kuće. Deset godina revno je vršila i ovu dužnost i bila spremna za razne poslove po kući. Zajednica i samostansko gospodarstvo u Trnavi obradovalo se njezinu dolasku 1995. godine. Bila je sestra Petrina spremna učiniti sve što je bilo potrebno. Preuzela je brigu za vinograd i voćnjak, spremna naučiti u tom poslu ono što ne zna. Poučljivost je bilo lijepo obilježje njezine plahe i osjetljive naravi. Kada se 1999. godine pokazala potreba u njezi naših bolesnih sestara u Đakovu, čiji se broj povećavao, moglo se za tu službu računati na s. Petrinu. Ona je to svom dušom činila do 2005. godine, kada je, zbog zdravstvenih tegoba, prihvatila razne manje poslove na bolesničkom katu. I to je služenje bilo dragocjeno u našoj najvećoj zajednici.
Karakteristike koje su joj davale prve poglavarice, kao kandidatici i novakinji, potvrdile su se u daljnjem životu. One odaju njezinu narav podobnu za zajednički život i redovnički poziv. Revnost i pobožnost pratile su njezinu spremnost da posvuda priskoči i zauzme se za ono što je potrebno i što se od nje traži, a bila je pritom marljiva i razborita. Za nju se moglo reći da je sestrinski dobra. Svi domaći, kao i gospodarski poslovi, bili su joj bliski a, jer je bila poučljiva, naučila je sve ono što nije znala.
Sestre, koje su živjele s njom, svjedoče: „Sestra Petrina uvijek je imala blagi smiješak ohrabrenja za sve koje je susretala. Puno je molila i crpila je snagu za život u kapelici. Zato je mogla puno trpjeti i raditi, upravo do krajnjih granica. Kad je radila u Perastu, uvjeti su bili jako teški, a često je sav teret bio na njoj. Bilo je puno nepokretnih bolesnika, a nije bilo vode, te su na more nosili rublje i svojim su ga rukama ispirali. Često su i po cijele noći morale „hvatati“ vodu na malom izvoru. Unatoč tomu, s. Petrina uvijek je bila spremna priskočiti i pomoći bolesnicima. Svi su željeli da im baš ona pomogne, jer je to učinila s puno ljubavi i jednostavnosti. S blagošću je podnosila nesporazume i nikad nije bila tmurna ili bezvoljna. Cijenili su je svi: ravnatelj, osoblje i bolesnici. Bila je brza i spretna. Kad je došla raditi na bolesnički odjel samostana u Đakovu, nastavila je istim tempom, istim načinom i ljubavlju, moliti, raditi i služiti sestrama. Do vrhunca iskoristila je svoju inteligenciju koju joj je Bog dao i uložila ju je u redovnički život.“
U godini kada smo slavili 35 godina od proglašenja s. Ulrike Nisch blaženom (2022.), jedna sestra rekla je kako je s. Petrina služila bolesnim sestrama poput blažene sestre Ulrike koja je, brišući suze i znoj, naporno radila s velikom ljubavlju i požrtvovnošću u kuhinji.
U danima devetnice Gospi Lurdskoj iste godine sestra je Petrina doživjela pojačanje svojih patnji te je nekoliko dana provela u KBC Osijek. Nakon toga ostala je prikovana uz krevet i sestre su primijetile da se svijeća njezina života polako gasi. Kao što ju je cijeloga života pratio zagovor Blažene Djevice Marije, vjerne službenice Gospodnje, tako joj je i sada sestra Petrina povjerila svoje posljednje bolesti i patnje. No, njezin put nastavio se sve do slavlja Gospe Brze Pomoći 2025. godine.
Draga sestro Petrina, izmoli nam takvih revnih i gorljivih zvanja koja će razumjeti Isusov put trpljenja i križa koji vodi prema uskrsu.
Sa zahvalnošću upućujemo svoje molitve Trojedinomu Bogu da primi našu sestru u vječno slavljenje Boga s anđelima i svetima!
s. M. Blaženka Perković/s. Nada Martinković
