Trenutno pregledavate Stoljeće je prošlo kao vjetar, dan prekratak za sve zahvale Bogu
Emilija foto Maja Muskic

GLAS SLAVONIJE: Objavljeno ČETVRTAK, 4. ožujka

Kad je 1954. biskup Bauerlien počeo s katehizacijom u svojoj biskupiji, bila je među prvim katehetkinjama

ĐAKOVO – Kada je rođena, rane od Prvog svjetskog rata po cijeloj Europi bile su još presvježe, bilo je to 7. ožujka 1921. Danas, 2021., s. Emilija Scherer, milosrdna sestra sv. Križa u Đakovu, za tri dana navršava punih 100 godina života, na čijem je svakom danu zahvalna Gospodinu.
Rođena je kao Barbara Scherer, u Tomašancima, kao sedmo dijete Eve i Adama, koji su je istoga dana odnijeli i na krštenje.

 

Adam i Eva

– Bilo nas je sedmero djece, a na životu je ostalo prvo i posljednje – brat i ja. Odrasla sam u Tomašancima, tamo išla u pučku školu te završila četiri razreda. Potom sam došla u Đakovo, u Mali internat, gdje nas je bilo 30-ak. Mene je Krist zavolio čim sam se rodila, jer sam istoga dana postala Božje dijete. Čim sam došla do svijesti, ja sam za njim čeznula. Prije nego što sam primila prvu pričest jako sam se razboljela, i molila sam roditelje za posljednju pomast – kazuje s. Emilija o svojoj dubokoj vjeri još u djetinjstvu.
– Otac nije bio religiozno odgajan, ali je u duši bio predobar. Nije baš znao upravljati imanjem, pa je dijelio. Majka je opet bila duboko religiozna, i ja sam vjeru od nje primila. Nije nam otac to branio. I prije i poslije jela mi smo se molili. Bogu zahvaljujem za te moje drage roditelje, Adama i Evu – kaže redovnica. U Građanskoj školi u Đakovu upoznala se sa sestrama i vuklo ju je da ide u samostan. Otac je imao druge planove, a majka je šutjela i molila se.
– Vjerujem da mi je ona to zvanje i izmolila. Bog je to vidio od prvog dana moga života. Od tog prvog časa ne mogu dovoljno zahvaliti Bogu za dobrotu i ljubav koju mi iskazuje i što ga smijem Ocem zvati, a Isusa mog dragog bratom. Najsretnija sam jer mogu s Bogom razgovarati, dan i noć su mi kratki za sve ono što mu želim reći. Kako ne vidim, ne mogu čitati, ali mi je dragi Bog dao milost da mogu krunicu moliti. Ne puštam je iz ruke i nižem Zdravomarije – kaže s. Emilija, koja 1934. dolazi u samostan u školu, a 1937. stupa u kandidaturu.

Misija u Freiburgu

Te 1937. godine, umire joj otac.
– Rekla sam tada da bih išla u samostan, i te sam godine došla u kandidaturu. Znate, ja sam po naravi veseljak, otac me učio plesati, i jako sam voljela ples. Mi smo imali dvije ‘vršalice’. Imali smo radnike iz Međimurja koji su sa sobom donosili limenu glazbu. Tako da je svake nedjelje poslijepodne u našem dvorištu bio ples. Otac je sa mnom uvijek plesao – prisjeća se. Prvih godina redovničkog života završila je studij biologije i zemljopisa, i pripremala redovničku mladež za ispite na državnim školama u Đakovu. Kada je 1954. pokojni biskup Bauerlien počeo s katehizacijom u svojoj nadbiskupiji, bila je među prvim katehetkinjama u Đakovu, a jednako tako djelovala je i u Osijeku u konkatedrali, gdje je obavljala i službu kućne poglavarice. Od 1971. radila je u Njemačkoj, u Freiburgu, u misiji, u pastvi za naše radnike. I ondje joj je, uz ostalo, 14 godina glavna briga bila katehizacija naše djece. Sve svoje izvanredne sposobnosti, od pjevanja, crtanja, ručnog rada, posvetila je djeci. Nakon što je umirovljena, dolazi u Provincijalnu kuću u Đakovu gdje radi u paramentu. Svojim umjetničkim radom uvijek nastoji obradovati i velike i male, a osobito sestre u samostanu.
Na upit kako je dočekati stotu, kaže: “Prošlo je kao vjetar. Noć i dan su mi kratki kako bih Bogu zahvalila, i uvijek mu kažem: Gospodine, nisam dostojna toliko tvoje dobrote i ljubavi. Puna mi je duša”, kazuje s. Emilija, čiji je “recept” za dugovječnost, kaže: “Zagrljaj s Bogom! Susret sa svim onim dragim ljudima koje je dragi Bog stavio na moj životni put.” 

Suzana Župan

 

“Plešete i sada s redovnicom”

– U Njemačkoj smo čekali Novu godinu, bilo nas je od Maroka do Vijetnama. Mladi su čekali u dvorani, a ja sam ostala s roditeljima im. Učenica je svirala harmoniku, ja sam s tim ljudima plesala. Kako sam plesala sa starijim slijepim gospodinom, pričao mi je da je jednom plesao s redovnicom. Rekla sam mu – pa plešete i sada! Kad su drugi dan došli po posuđe, došao je Nijemac koji mi je rekao: Crkva je pobijedila.