Pripremila: s. M. Stela Filipović
Dragi slušatelji Radio Marije, danas je treći dan ovogodišnjih proljetnih kvatri, korizmenih kvatri u kojima smo pozvani moliti za obraćenje i obratiti se. Stoga Crkva pred nas stavlja evanđelje koje nas potiče ne samo na obraćenje, nego da postanemo ugodan Kristov miomiris.
„…duni, južni vjetre, duni nad vrtom mojim,
neka poteku njegovi mirisi.
Neka dragi moj dođe u vrt svoj,
neka jede najbolje plodove u njemu.“ (Pj 4, 16)
Tako pjeva Pjesma nad pjesmama u Starom zavjetu. I mi želimo ovoga trenutka moliti Gospodina da On dune, puhne, da pusti svojega Duha koji je Kristov miris, da svi mi Kristom
zamirišemo.
Iz ulomka Lukina evanđelja (Lk 7, 36-50) saznajemo za zgodu kada Isus u svojem milosrđu
oprašta ženi grješnici. Kao što znamo, Isus se našao u jednoj kući i odjedanput se pojavila žena grješnica, preljubnica. Pala je do Isusovih nogu, svojim mu je suzama oprala noge i onda ih pomašću mazala. U toj ženi trebamo sebe prepoznati. I u ovoj korizmi, i cijeloga života, trebali bismo se truditi – jer svi smo mi grješnici – biti kao ta žena grješnica, da kao grješnici, koji su pali iz oholosti, sada padnemo iz poniznosti pred Gospodinom, da se sruši naša oholost te da gorko proplačemo zbog svojih grijeha. Trebali bismo biti poput ove žene grješnice koja plače zbog svojih grijeha, ali koja isto tako ljubi Kristove noge.
Što označavaju ovdje Kristove noge? Kristove noge svi su bližnji ovoga svijeta, osobito oni koji su bijedni, koji su slabi. Kada dajemo milostinju, mi mažemo Kristu noge. Kada otpuštamo dugove svojim bližnjima, kada im praštamo, mi mažemo Kristu njegove noge. I kada činimo nešto što je teško u našem životu, kada posjećujemo bolesnike, kada napajamo žedne – i tada također Kristu mažemo noge. O, kako je samo divna djela učinila žena preljubnica. Gospodin uopće k njoj nije došao. Ona je banula na ovu gozbu, u Šimunovu kuću, gdje se nalazio Isus. Gospodin joj ni grijehe još nije otpustio. Došla mu je kao grješnica i ne znajući hoće li ju Gospodin primiti ili ne, otpustiti joj krivnje ili ne. A ona je, unatoč svemu tome, pokazala veliku, čudesnu ljubav prema našem Spasitelju. Ostajemo bez daha dok slušamo što mu je učinila! Došla mu je straga, ponizna. Kleknula je do njegovih nogu. Ne samo da mu je suzama prala noge, nego ih je i ljubila. Štoviše, nije prestajala ljubiti Kristove noge. Ljubimo i mu Gospodinove noge, cjelivajmo ih, dolazimo zaplakani, plačimo zbog svojih grijeha.
Ali, možda bismo trebali svi ponajprije plakati nad sobom, promatrajući farizeja. Farizej je primio neizmjernu milost. Očito je bio Isusov prijatelj, jer se Isus odazvao njegovu pozivu.
Došao je u njegov dom da bi blagovao s njim. Možemo li i zamisliti to veliko dostojanstvo, taj veliki dar milosti: biti Gospodinov prijatelj, biti u njegovoj blizini, blagovati zajedno s njim! No, ta milost za farizeja nije značila ništa. Gospodin mu je došao u dom, ali farizej se nije nimalo pokrenuo. Nije u njemu taj posjet izazvao ni suze radosnice, a ni suze žalosnice. Nije pred Gospodinom prepoznao sebe i to koliko je bijedan, slab i grješan, koliko je potrebit milosrđa. Ne. Čim je vidio ženu preljubnicu, odmah je počeo oholo protiv nje razmišljati: „Kad to vidje farizej koji ga pozva, pomisli: Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grješnica.“ Nažalost, tako se i mi ponašamo, ako ne još i gore. Tolike milosti primamo, slavimo euharistiju možda svaki dan, ali nikakve spremnosti da služimo Gospodinu. Nikako da nam, zbog susreta s Gospodinom, prosuzi duša. Ostajemo suhe duše, oholi spram Boga i spram bližnjih. Tolike milosti primamo, a u nama se apsolutno ništa ne pokreće: nikakvo dobro djelo, nikakvo kajanje, nikakvo radovanje, nikakve suzne oči naše duše u našem životu. A kamoli da Isusu dajemo poljubac ljubavi, da ga mažemo mirisnom pomašću svoje predanosti. I zato bismo, u ovom korizmenom vremenu, trebali imati oči pune suza, oči našega tijela i oči naše duše. I to ne samo suze radosnice, zbog Kristove milosti, nego i suze žalosnice zbog vlastitih grijeha.
U Lukinu evanđelju stoji da su učenici i ostali reagirali s prijezirom na tu ženu. Ljudi ovoga svijeta ne mogu razumjeti da netko može, kao ova žena, tako ludo ljubiti Krista te dati svoj život za njega, razbiti sebe kao alabastrenu posudicu zbog Krista.
Molimo Gospodina da i mi budemo poput ove svete žene, da u nama bude miris koji dolazi od njega samoga, da taj miris dajemo njemu, da u molitvi, postu, podnošenju nepravdi, u mukama ovoga života, budemo njegovi. Neka nam Gospodin pomogne u tome da budemo njegov miomiris.
