Trenutno pregledavate Naslovna svetkovina samostanske crkve Presv. Srca Isusova u Đakovu

U samostanskoj crkvi Presvetoga Srca Isusova u Đakovu, 24. lipnja 2022. godine, euharistijsko slavlje naslovne svetkovine u 7 sati predvodio je mons. dr. Đuro Hranić, nadbiskup đakovačko-osječki, uz tajnika, vlč. Domagoja Lackovića i kancelara Nadbiskupske kurije vlč. Dragu Markovića. U koncelebraciji su također bili o. Mirko Nikolić, SJ, voditelj duhovnih vježbi, vlč. Grgo Grbešić, rektor samostanske crkve, vlč. Ivan Andrić , pomoćnik rektora samostanske crkve, vlč. Ivan Lenić, župnik Župe Svih svetih u Đakovu, te mons. Karlo Višaticki, duhovnik bogoslova.

Nakon naviještenoga evanđelja o Dobrom Pastiru (Lk 15, 3-7), Nadbiskup je poručio: „Rječnik današnjih biblijskih čitanja našoj je današnjoj djeci i mladeži prilično dalek i stran. Kao da odiše duhom nekih prohujalih vremena: stado, pastir, ovce, ovčinjak itd. Naime, malo kad mogu susresti stado ovaca i pastira: nemaju pastirskoga iskustva. K tomu, danas nekomu reći da je ovca, da pripada stadu, može izazvati nesporazum, jer se druga osoba može osjetiti povrijeđenom. Shvaćanje odnosa između Isusa i njegovih vjernika te odnosa u Crkvi u svjetlu te slike, također može izazvati poteškoće i nesporazume, pogotovo kod mladih, ili onih koji su vrlo kritički nastrojeni u odnosu prema Crkvi. Jer, tekst kao da sugerira tutorski i paternalistički odnos pastira prema ovcama koje su bez pameti i razuma. No, Isus je propovijedajući u svoje vrijeme htio svojim slušateljima, na njima zoran i razumljiv način, tako da ga razumiju, a na tragu veoma duge i stare biblijske tradicije (današnje prvo čitanje je iz Knjige proroka Ezekiela: 34, 11-16) reći tko smo mi ljudi za Boga te kakav je njegov odnos prema nama, ljudima. Oko euharistijskoga stola blagujemo od jednoga kruha i pijemo iz jednoga kaleža, primamo njega raspetoga i uskrsloga pod prilikama kruha i vina i postajemo s njim životno združeni: u našim žilama kola njegova krv, u nama je njegova snaga; svakomu od nas on postaje životni princip. U nama je njegova ljubav i dobrota, u nama je Božje čovjekoljublje koje nam je on posvjedočio u ljubavi do kraja, do smrti na Križu.

Povezujući liturgijska čitanja sa značenjem Svetkovine, Nadbiskup je nastavio: „Zato smo danas okupljeni oko lika Srca Isusova, u stvari na izvoru Božje ljubavi i njegove dobrote. I mi se sami otvaramo i želimo moliti Isusa da nas doista zahvati, da doista prožme čitavo naše biće, da nas ispuni iskustvom svoje dobrote i ljubavi prema ljudima te da, nadahnuti i zahvaćeni, napojeni duhom njegove dobrote i njegove ljubavi i mi sami, poput njega, postajemo kruhom sebedarja za druge ljude; ljudi srca i osjećaja za drugoga čovjeka, za ljude koji žive među nama i s nama, i da, kako nas to ovih godina uporno poziva papa Franjo, imamo hrabrosti ići i prema onima na rubu i prema udaljenima, te da svakomu nosimo to iskustvo kojim smo zahvaćeni, i da to naše iskustvo – ono što nismo u sebi, od čega i za što živimo, čime se hranimo, ono što je naš identitet – da time ohrabrimo, obogatimo, osnažimo druge i donesemo im kao ponudu radosne osloboditeljske vijesti, posebno tolikim ljudima koji su bez smisla, izgubljeni u ovom materijalnom, gdje nisu u stanju dići glavu i gdje sve mjere isključivo onim materijalnim stvarima, prestižem ljudi ovoga vremena, da znamo donijeti drugačiji, Božji pogled na čovjeka, njegov stav u odnosu prema nama i da to bude uvijek svjetlo, nadahnuće i smisao svakomu čovjeku. Dok idemo ovom zemljom da u stvari prosipamo, svjedočimo, nosimo ono čime smo zahvaćeni, a to je Božja ljubav koja ne poznaje granica, Božja ljubav koja traži grješnike i koja ostavlja devedeset i devet ovaca da bi potražila onu izgubljenu.“

Nadbiskup je na kraju zaključio: „Draga braćo i sestre, drage sestre koje se ovdje okupljate pred likom Srca Isusova, svakoga dana. I kad dođete ovdje i kad pokleknete pred svetohraništem, uvijek vam je pred očima ova slika Srca Isusova, otvorenih grudi, raširenih ruku koje vas uvijek dočekuju, da se upravo time hranite, da se time ispunjate i da možete biti danas, u ovom svijetu, doista milosrdne sestre svetoga Križa, svjedokinje Božje ljubavi i spasenja. I mi smo danas svi okupljeni oko vas i danas smo zajedno s vama ovdje, u ovoj crkvi, da bismo uz vas molili Isusa da nas pogleda, da nam raširi ruke, da nas pritegne k svojemu svetomu Srcu, da nas ispuni svojom dobrotom i ljubavlju, kako bismo ponizno znali prepoznavati svoje slabosti i grijehe i odricati se svega toga te dopuštati Isusu da naša srca, naša bića, naše životne stavove i misli uskladi sa sobom, sa svojim evanđeljem i da nas prodahne svojim evanđeoskim duhom. I u takvom raspoloženju, u toj molitvi danas molimo i slavimo Srce Isusovo: ‘Srce Božansko Isusa moga, daj da sve više slavim te ja!’“

Samostanska crkva u Đakovu prva je crkva koja je na području Đakovačko-osječke nadbiskupije posvećena Presv. Srcu Isusovu. U njoj su mnoge generacije sestara položile svoje redovničke zavjete i tu svake godine obnavljaju svoje predanje Bogu. U njoj svakoga dana mole za sve nakane Crkve i ljudi kojima su poslane.

s. Nada Martinković