Trenutno pregledavate Odsjaj Križa u životu majke M. Amadeje Pavlović

Foto: Milosrdne sestre sv. Križa

U želji da čitatelji i štovatelji majke M. Amadeje što bolje upoznaju njezin put svetosti, u ovoj Jubilejskoj godini promatramo njezin lik u svjetlu odabranih otajstava naše vjere. U ozračju svetkovine uzvišenja sv. Križa zastanimo pred Raspelom. U njegovu svjetlu otkrijmo ljepotu duše blagopokojne majke M. Amadeje, koja je smisao svojega života, kao Milosrdna sestra sv. Križa, našla u Križu Kristovu. U njezinu kratkom životopisu susrećemo križeve koji su je od mladosti pratili i oblikovali njezin duhovni život. Svoj prvi doživljaj ljubavi prema Bogu doživjela je u samoći, kada se udaljila od svoje obitelji: U to vrijeme sam se prvi put približila dragom Bogu. Osjećala sam, da mi je On najbliži i da me ondje nitko ne razumije samo On. Onda sam prvi put u životu ćutila, da Božanskog Spasitelja jako volim. (…) Ovu povjerljivost i prijateljski saobraćaj prema dragom Bogu osjećala sam često puta u životu i to uvijek, kad sam bila daleko od svojih, dok kod kuće nikad.

Imajući pred očima majku M. Amadeju, koja je bila spremna staviti na kocku svoj život da bi spasila život židovskoj djevojčici Zdenki Binnerstock i koja se s jednakom hrabrošću i spremnošću  odupirala komunističkim vlastima kada su pokušavale oduzeti redovnicama sve posjede, zabraniti im nošenje redovničkoga odijela dok rade u javnim službama, pred nama je osoba koja je do punine ostvarila evanđeoski ideal ljubavi: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za prijatelje.“ (Iv 15, 9-17) Njezina spremnost na žrtvu i predanje vlastitoga života plod je njezina dubokog odnosa s Raspetim i nastojanja da što svjesnije živi poziv Milosrdne sestre sv. Križa. Zato u pismu sestrama piše:  Znamo da je križ dio i baština sestre sv, Križa oduvijek. I samo u tom znaku smo sigurne da smo na pravom putu, da smo Božje.

Zastanimo u sjeni Kristova sv. Križa, osluškujući riječi majke M. Amadeje kojima je poticala i hrabrila sestre te ih usmjeravala prema pravom shvaćanju žrtve, umiranja i nasljedovanja raspetoga Krista. Čitajući njezina pisama i okružnice upućene sestrama, lako ćemo vidjeti da za majku M. Amadeju ne postoji križ, patnja, nevolja, žrtva koja za nju ne bi imala smisla. Svako je trpljenje za nju način potpunoga suobličavanja s Isusom Kristom. Budući da je Krist trpio i umro za nas, što drugo može kršćanin, odnosno Milosrdna sestra sv. Križa, nego isto to činiti za Krista: ljubiti ga i umirati za njega iz dana u dan, susrećući ga u svojim bližnjima, osobito u patnicima koji trpe nevolje života. Da bismo otkrili koliko je majka M. Amadeja proniknula duhom vrijednost Kristove i naše patnje i križa te koliku  je gajila ljubav prema Raspetom i u čemu je vidjela ostvarenje poziva Milosrdne sestre sv. Križa, a i svakog kršćanina, otvorimo se poruci njezinih riječi o patnji i križu:

Uz svetkovinu Uzvišenja sv. Križa, u rujnu 1953. godine, piše nadstojnici i sestrama: Približavajući se svetkovini Križeva sestrama piše: Križevo je uskoro. Molimo gospodina, da razumijemo križ svagdanjega života. Da ga rado prihvatimo i podnesemo kao svetu volju Božju, bez mrmljanja i tuženja. Ne smijemo zaboraviti, da su sve teškoće i križevi poseban i dar ljubavi Gospodinove. Po njima nas On izgrađuje, odgaja, i čini, da Mu budemo sličniji. Ali po njima kuša i našu ljubav i vjernost. Mi, koje se smijemo zvati Sestre svetoga Križa, moramo svjesno i radosno nositi svaki križ, pa stajao nam ne znam koliko samozataje i odricanja. Ne samo na dan profesa, nego često moramo pjevati: ‘Ogrlit ću križ i bol, pjevajući zavjet svoj!’

Sestrama za Novu godinu majka M. Amadeja piše: Pođimo, drage sestre, u susret danima Nove Godine sabrano, trijezno, svjesno, kao prave sestre sv. Križa, koje znaju i nešto podnijeti, koje će znati korisno i zaslužno prihvatiti svaki križ s uvjerenjem, da ga šalje Nebeski Otac za naše spasenje, za naše posvećenje. Uz križ je uvijek i dragi Spasitelj. On nam je zacrtao put prema Kalvariji i pošao tim putem prije nas, da nam pokaže koliko nas ljubi i da je put križa jedino pravi put, da nam pokaže, kako nas razumije i kako želi da budemo u trpljenju Njemu što sličnije, ali i da budemo dionice radosti Njegova Uskrsnuća. Još jednom sve dobro želi uz iskreni i sestrinski pozdrav. Djakovo, 1. 1. 1949.

U prosincu 1947. godine piše sestrama: Posvetimo svoje patnje i boli! Koja od nas nema križa? Koja od nas nije doživjela koju možda veliku nepravdu, koje duboko poniženje… Možda klevetu kojom joj je oduzet dobar glas, a nitko se nije potrudio da to ispravi… Koja od nas ne zna za onu duboku nutarnju ostavljenost i zaboravnost koju nitko ne vidi? Koja nije u svojoj duši proživljavala teške časove osamljenosti i zapuštenosti kad se kroz dušu provlači i šulja teška sumnja… Ni poglavari, ni sestre, ni ispovjednik… Nitko ne vodi o tome računa. Tko vidi tvoju muku i patnju? Pa ako se takva duša povlači sa fronte života i nastaje pogibao da postane nepovjerljiva, sumnjičava. O, kako su to teški časovi kušnje!. To su oni tvoji dani o kojima je Spasitelj plačući pred Jeruzalemom govorio: ‘O, kad bi ti znala da u ovaj tvoj dan, što je za tvoj spas.’ To su, drage moje sestre, časovi milosti i našega posvećenja… Primimo ih zahvalno i iskoristimo ih na velike nakane. Sjedini se, dobra i teško iskušana sestro, sa ostavljenim, zapuštenim i prezrenim Spasiteljem. On te vidi. On te razumije. On znade za tvoju muku. Prikaži je rado nebeskom Ocu u sjedinjenju sa zapuštenim Spasiteljem na velike nakane. To su, draga moja sestro, časovi pohođenja Gospodinova. (Đakovo, 14. 12. 1947 godine)

Sestri Alojziji piše 12. travnja 1964. godine da se isplati „lomiti“ za Gospodina: Jest, draga sestro, samo potpunim predanjem Gospodinu nalazimo svoj nutarnji mir i sreću. Ako je nagrada to za lomljenja i trzavice, isplati se lomiti.“ Ili pak u pismu bez nadnevka sestri Kasildi: Da li vidite, kako se Gospodin pobrine, da svuda, kamo god dođemo, nađemo po jedan teški križić. Prihvatimo ga hrabro i odvažno. To je samo znak, da nas Gospodin voli i da nas vodi pravom stazom k Sebi.

Pišući o križu i patnji sestri Kasildi, poziva ju neka se raduje što pati jer je zbog patnje odabrana od Gospodina! Ovako joj piše: Tako mi je žao i teško, što trpite, napose, da ćete poći u bolnicu. Znam, da ćete Vi to znati prihvatiti redovnički, da ćete unijeti u svoju žrtvu mnogo toga vrijednoga, ja se preporučam i molim Gospodina da budete velikodušni, da u tom križu zapazite ljubav Gospodinovu. I da Mu zahvalite. Tako Vam pišem kao čovjek čovjeku. Ali kad sve to gledam u duhu vjere i vrhunaravno, tada bi se trebala radovati, da je Vas Gospodin odabrao, da Mu trpeći i pregarajući služite. Pa, draga sestra Kasilda, prinesite se Gospodinu kao žrtva ljubavi i zadovoljštine za zanemarenu ljubav prema Njemu s naše strane. On će primiti od Vas, i molite Ga, da Ga jako, jako volimo i da Mu služimo radosno i ne brojeći. (28. travnja 1956.) U drugom joj pismu piše: Zar ne, draga sestra Kasilda, kad bismo znali tajnu Božje zamisli kod trpljenja, što nam je tom kušnjom namijenio, možda bismo često znali bolje trpjeti. No Gospodin hoće, da nas u vječnosti iznenadi, a ovdje povede do velike svetosti. Pokušat ćemo to rado prihvatiti. ( Đakovo, 30. ožujka 1961.)

Za bolje razumijevanje njezinih misli, upućenih sestri Kasildi, neka nam posluži Čestitka majke M. Amadeje sestrama za Uskrs 1952. godine: Ponudit ćemo se Gospodinu kao žrtve ljubavi i zadovoljštine. Njemu koji je toliko vrijeđan, toliko mržen i proklinjan… Mi ćemo to učiniti rado… Iz duboke zahvalnosti za njegovu veliku neshvatljivu ljubav, kojom je on dao svega sebe za svaku od nas. Ponudit ćemo mu žrtvu napora i rada kao zadovoljštinu za mržnju, za psovke i klevete. I neka nema više mjesta našim tužbama na teško, na mnogo, na poniženja i  na nerazumijevanja…

Obasjani ljepotom duše iz koje odsjeva velika ljubav i zahvalnost prema Kristu, zaustavimo se na njezinim mislima: Svjedočiti za Krista svojim trpljenjem i žrtvama. Trpljenje i žrtva su najjači apostolat. To je rad, koji se odvija u našoj nutrini, koji je najvrjedniji. Po njemu postajemo ne samo svjedoci za Krista, nego i slični njemu. Znati sebe zaboraviti, trpjeti i žrtvovati se za druge, to je veliki apostolat ljubavi. Taj nas čini ne samo da svjedočimo za Krista, nego da mu postanemo slični. (Iz osvrta na Konferencije: „Apostolat  Sestre sv. Križa u današnjim vremenima“, Đakovo 1954.)

Žrtvovati se za Njega radi Njega, za Red , za sestre. Žrtvovati se do uništenja. Neću se štedjeti. Neću tražiti sebe. Zaboravit ću sebe. Neću se tužiti niti govoriti o sebi, jedino pred Svetohraništem… (Iz odluka u duhovnim vježbama godine 1950.)

Ovim ohrabrujućim riječima majke M. Amadeje, čestitam svima svetkovinu Uzvišenja sv. Križa. Neka nas Krist svojom patnjom posvećuje i jača da mu svakim danom bivamo sve sličniji i spremniji nasljedovati njegovu ljubav, sebedarje, poniženje i poslušnost Ocu do smrti, rastući u vjeri i spoznaji, na što nas potiče majka M. Amadeja riječima: Ne smijemo zaboraviti da su sve teškoće i križevi posebni dar ljubavi Gospodinove.

s. Meri Gotovac

Foto: Pixabay