Gospodar života i smrti pozva našu dragu susestru
s. Vlatku, Janju Štimac iz Bapske
okrijepljenu sv. Sakramentima u vječni pokoj 20. lipnja 2024. god. u 22,00 sata, u Đakovu.
Sveta misa zadušnica bit će u ponedjeljak, 24. lipnja 2024. god. u 10,45 sati u samostanskoj crkvi Presvetoga Srca Isusova u Đakovu, a potom je pokop u 12,00 sati na Gradskom groblju u Đakovu.
Molimo da Gospodin, izvor spasenja i oproštenja, udijeli našoj sestri vječnu radost u nebeskoj domovini.
Milosrdne sestre sv. Križa
Partu možete preuzeti ovdje:
Rođena: 6. ožujka 1933.
Prvi zavjeti: 23. lipnja 1962.
Umrla: 20. lipnja 2024.
U trenutku kada se opraštamo od drage s. Vlatke, sjećamo se njezine ljubavi prema Gospodinu i ruku u kojima je prebirala zrnca krunice. Srce Isusovo, dobrote i ljubavi puno, koje ovoga mjeseca osobito promatramo i nastojimo se sjediniti s njim, primilo je u svoje okrilje svoju vjernu svjedokinju, s. Vlatku Štimac, koja je, okružena sestrama zajednice Doma sv. Josipa u Đakovu, preminula 20. lipnja 2024. godine u 22 sata.
Sestra Vlatka rođena 6. ožujka1933. godine u kršćanskoj obitelji kao drugo od troje djece, od oca Pave i majke Ane rođ. Brandibar. Krštena je sljedećega dana u župnoj crkvi sv. Jurja, u Bapskoj. U obitelji bila je prihvaćena i voljena. Roditelji su svojim dobrim primjerom u svemu prednjačili. Od njih je naučila moliti i raditi. U obitelji je vladao sklad i mir, u svemu se poštivao zakon ljubavi. Dani djetinjstva brzo su joj prolazili. Do treće godine nije mnogo govorila. Za svaku su je riječ morali moliti da ju izgovori. Time je već kao malena pokazala svoju odlučnost. Voljela se igrati i imati mnogo igračaka. U sedmoj godini krenula je u školu. Rado je išla i dobrim je uspjehom prolazila. Kao dijete imala je dobar sluh i pjevala je na svetoj misi. Bila je na to ponosna, naročito ako ju je velečasni pohvalio. Rado se igrala, ali je i mami u kući pomagala.
Kada je u osmoj godini primila Prvu sv. Pričest, bila je jako sretna što je Isus došao u njezino dječje, nevino srce. Od tada je svake nedjelje i blagdana pristupala svetoj Pričesti. Nakon četiri razreda osnovne škole nije dalje nastavila ići u školu, nego je radila po kući i na polju, što je već trebalo. U petnaestoj godini primila je svetu Potvrdu. Za vrijeme svete mise pozdravila je oca biskupa recitirajući nekoliko prigodnih stihova. Toga je dana prvi put bila obučena u narodnu nošnju, na što je bila osobito ponosna.
Nakon Krizme smjela je ići na zabavu i na ples, ali samo po danu. Međutim, to ju nije mnogo privlačilo, radije je ostajala kod kuće i s bratom pjevala, dok je on svirao violinu ili gitaru. To je roditelje jako veselilo. Ako su roditelji bili zbog čega zabrinuti, ona im je brzo nešto veselo zapjevala i tako bi ih razveselila i umirila. I ona je znala svirati gitaru. Zbog toga ju je starija sestra znala koriti, jer je držala da to nije za nju.
Kao djevojka imala je više prilike za udaju, ali ona nije na to mislila, jer je već od ranog djetinjstva imala drugu želju. O svojoj želji nije nikomu ništa govorila, ali se mnogo molila dragoj Gospi da joj ona pomogne i da joj se njezina želja ostvari. Čitala je mnogo poučnih knjiga iz kojih je hranila svoju dušu. Često je razmišljala o zvanju, jer su godine prolazile. Trebalo se odlučiti, služiti Bogu u samostanu ili ostati u svijetu. Više ju je privlačio samostanski život.
Jednom, kada je s majkom išla u svetište Gospe Bapske, vraćajući se kući, otkrila joj je da želi poći u samostan. Majka je bila sretna zbog njezine odluke. Tata se na početku protivio. Ali, vidjevši da je čvrsto odlučila, popustio je.
U samostan u Đakovo došla je 1955. godine, navršivši 22. godinu. Kada je stupila u samostan, imala je osjećaj da je u raju. Jako joj se svidjela šutnja i tišina, koju je doživjela. Rastanak s rodnom kućom i s obitelji bio je težak, ali je ljubav prema zvanju sve to nadvladala i ona se vrlo brzo snašla u samostanu. Budući da kod kuće nije završila osmoljetku, to je obavila u vrijeme kandidature u Đakovu, a zatim je završila i bolničarsku školu u Zagrebu. Dok je bila na praksi u bolnici, njegujući bolesnike, osjećala je sve više ljubav prema svetom zvanju. Svagdje i svakome nastojala je dati dobar primjer. Misao, koja ju je vodila, bila je: „Slava Božja, moje posvećenje!“ Jako se obradovala kada je bila pozvana u postulat. Tu je primila podlogu za daljnji život. Upoznala je redovničke običaje i sve drugo što joj je trebalo za ostvarenje redovničkoga života. S puno čežnje je stupila u novicijat. Željela je tijekom te godine, uz pomoć Božju i zagovor Nebeske Majke, odstraniti drač i trnje iz svojega srca, a usaditi cvijeće mnogih krjeposti. Dobila je ima s. Vlatka. Svu sebe stavila je pod zaštitu Nebeske Kraljice.
Kada je položila Prve svete zavjete, 1962. godine, bila je određena za bolničku službu u Starom Baru. Radila je na dječjem odjelu i u laboratoriju. Tamo je ostala cijeli svoj radni vijek, sve do umirovljenja 1998. godine. Dvorila je svakoga bolesnika jednakom ljubavlju, bez obzira na njihovu vjersku ili nacionalnu opredijeljenost. Godine 1968. položila je vječne zavjete. Vremena su bila teška i sestre su često živjele u teškim uvjetima, ali su mnogi poštivali i cijenili njihov rad. Tako su s. Vlatki, zajedno sa s. Mercedes Kopasić (1931.-2020.), omogućili sudjelovanje na Kongresu mikrobiologa u Puli, u lipnju 1971. godine, a 1974. godine išla je na usavršavanje u Zagreb, na dermatološku kliniku. Godine 1992. pošla je s. Vlatka u mirovinu. Više puta, zajedno s ostalim sestrama, primila je nagrade i priznanja za požrtvovan rad u bolnici. Od 1993. godine do odlaska iz Bara 1998. godine, vršila je službu kućne poglavarice. Sestrama je bila dobra i nesebična u služenju zajednici. Nastojala je svaku razumjeti i prihvatiti. Svjesna i svojih slabosti, nije osuđivala slabosti kod drugih. Znala je svakoga razumjeti. Iz Bara premještena je u Đakovo, u provincijalnu kuću, gdje je s ljubavlju šivala za sestre kapice za koprene.
Kada se veliku zajednicu u provincijalnoj kući 2001. godine dijelilo u više manjih zajednica, s. Vlatka raspoređena je u zajednicu Doma majke Marije Terezije. Ostala je na istoj dužnosti, u šivaonici. Kada su joj sile oslabile, nije bilo lako prelaziti preko ceste iz Doma majke M. Terezije u provincijalnu kuću, pogotovo zimi, kada bi se uhvatio led . Stoga je s. Vlatka 2018. godine premještena u Dom sv. Josipa. Tu je molitvom i žrtvom pratila sve nakane Crkve i Provincije.
Našu s. Vlatku mogli smo prepoznati kao požrtvovnu, urednu, pedantnu i nesebičnu sestru. Svaku je sestru rado i s ljubavlju saslušala, trudeći se udovoljiti potrebi svake pojedine, kako bi kapica što bolje pristajala uz koprenu. Uz posao na dužnosti u šivaonici, znala je raditi i lijepe ručne radove, te učiniti i nešto dodatno, što nije bila njezina obveza, kako bi razveselila sestre.
Srce Isusovo, živote i uskrsnuće naše, u svojem beskrajnom milosrđu primi s. Vlatku u zajedništvo svoje Majke i svih svetih, kako bi ti s njima mogla pjevati vječnu slavu. Po njezinim molitvama i zagovoru pošalji nam novih glasnika tvoje dobrote i svetosti!
s. Nada Martinković