Gospodar života i smrti pozva našu dragu susestru
s. Damiru, Tereziju Biškup
iz Oriovca
okrijepljenu sv. Sakramentima u vječni pokoj
11. srpnja 2025. god. u 23,45 sati, u Đakovu, u 90. godini života i 64. godini svetih zavjeta.
Sveta misa zadušnica služit će se 14. srpnja 2025. god. u 12,45 sati u samostanskoj crkvi Presvetoga Srca Isusova u Đakovu, a pokop je u 14,00 sati na Gradskom groblju u Đakovu.
S našim preminulim sestrama povezuje nas napose molitva i nada u buduće zajedništvo s njima u slavi.
Konstitucije
Molimo da Gospodin, izvor spasenja i oproštenja, udijeli našoj sestri vječnu radost u nebeskoj domovini.
Milosrdne sestre sv. Križa,
sestra Ana, nećakinje, nećaci i ostala rodbina
Đakovo, 12. srpnja 2025.
Nekrolog
Sestra DAMIRA (Terezija) BIŠKUP
Rođena: 16. travnja 1936.
Prvi zavjeti: 10. listopada 1961.
Umrla: 11. srpnja 2025.
Kad je ljeto počelo darivati svoje plodove, kad su se zlatne ravnice klanjale Gospodaru žetve, uz ljetni povjetarac, na blagdan sv. Benedikta, dok su samostanom odjekivale molitve za bolesne i nemoćne, okružena sestrama predala je sestra Damira svoju dušu Gospodinu 11. srpnja 2025. godine, u 23,45 sati, u Domu sv. Josipa u Đakovu.
Sestra Damira potječe iz kršćanske obitelji, od oca Ivana i majke Lucije rođ. Barić. Rođena je 16. travnja u Oriovcu. Na krštenju dobila je ime Terezija. Bilo ih je petero djece, brat i četiri sestre. Svoje djetinjstvo, sve do dolaska u samostan, provela je u roditeljskoj kući. Majka je više radila izvan kuće, a baka se uglavnom brinula za djecu. Baka je bila dosta stroga, što mališanima tada i nije baš bilo drago. Međutim, kada su odrasli, bili su joj zahvalni. Učila ih je moliti dok još nisu znali pravo ni govoriti i nije im dopuštala da se igraju s djecom iz susjedstva.
Osnovnu školu završila je u rodnom mjestu, a zatim gimnaziju u Slavonskom Brodu, udaljenom od Oriovca 25 km. Svaki dan putovala je vlakom, a taj način školovanja bio je dosta težak, osobito računajući na zimsko kašnjenje vlakova. Nakon završene male mature, odlučila je da dalje ne će nastaviti školu. Mislila je: ako se bude mogla negdje zaposliti dobro, ako ne, radit će kod kuće.
Još kao dijete znala je reći da će ići u samostan, ali joj nitko nije vjerovao da bi se to moglo ostvariti. Kako je odrastala, tako je sve više u njoj rasla i želja za samostanom. Kada je navršila 19 godina, stupila je u samostan u Đakovu. U samostanu se osjećala sretnom i bila je zadovoljna jer je došla na mjesto za kojim je već odavno čeznula.
Kao aspirantica radila je u kuhinji, a zatim kratko vrijeme kod gostiju. Kasnije je išla na filijalu u Županju, potom u Zagreb, na Rebro, gdje je s našim sestrama radila na dječjem odjelu. Tamo je vidjela svu bijedu duševno i tjelesno bolesne djece te je više nego ikada zahvaljivala dragomu Bogu za duševno i tjelesno zdravlje. Na Rebru je ostala mjesec dana, a onda je pošla na Šalatu, gdje je opet s našim sestrama radila na Klinici za uho, grlo i nos. U početku joj je bilo dosta teško priviknuti se na taj posao, ali nakon nekog vremena lijepo je sve naučila. Na Šalati bila je preko ljeta, a ujesen započela je pohađati školu za dječju njegovateljicu u Klaićevoj bolnici. Budući da je to bilo vrijeme komunizma, morala je skinuti pelerinu i odoru koju su tada nosile kandidatice, jer nije smjela pohađati školu i praksu u redovničkom odijelu. Škola je trajala dvije godine i dosta je tijekom toga vremena naučila. Tada na Šalati nije bilo mjesta za stanovanje, stoga je bila smještena u samostanu na Vrhovcu te je svakoga dana putovala na Šalatu na posao. Iako je radila u civilu, po njezinu ponašanju vidjelo se kamo pripada te su je zvali „časna sestra“. Uz Božju pomoć, uspješno je završila školu i bila je pozvana u Đakovo u postulat.
Imala je vrlo lijep glas i rado je pjevala u samostanskom zboru, a učila je i svirati kod s. Rafaele Franc (1902.-1985.), što joj je kasnije dobro došlo jer je, uz svoj redoviti posao, na više župa svirala na liturgijskim slavljima. U novicijatu dobila je ime s. Damira.
Nakon Prvih svetih zavjeta poslana je u Prištinu. Tamo je pet godina radila na bolničkom odjelu kod novorođenčadi. Iz Prištine je premještena u Vukovar gdje je u bolnici radila s bebama u rodilištu. Uz posao, uspješno je završila dvogodišnju srednju Pedijatrijsku školu u Osijeku, a kasnije i Višu medicinsku školu – pedijatrijski smjer – u Beogradu. Bila je i odgovorna sestra u njezi dojenčadi na pedijatrijskom odjelu Vukovarske bolnice.
Iako je imala tešku i zahtjevnu dužnost, s. Damira pronašla je vremena za sviranje i vođenje liturgijskoga pjevanje u Borovu Naselju, u crkvi sv. Josipa Radnika. Pomagala je i kod gradnje nove crkve posvećene Gospi Fatimskoj, također u Borovu Naselju. Za posvetu ove crkve sudjelovala je u izradi deset novih bijelih misnica. Znala je i voljela je raditi ručni rad. Kada je jedna sestra preuzela službu u Župi sv. Josipa Radnika, s. Damira više nije trebala tamo ići, ali se rado odazvala na poziv da pomogne kod liturgijskih slavlja u Lovasu i Bapskoj.
Rad u bolnici zahtijevao je urednost, temeljitost, stručnost, a nadasve ljubav. Sestra je Damira sve ove uvjete vjerno ispunjavala. Voljela je svoju dužnost, napose je imala osjećaja za povjerenu joj malu djecu. Svom ih je ljubavlju čuvala i pazila. Jednom je djetetu dala i svoju krv, kako bi moglo preživjeti. U zajednici imala je brigu za kućnu kapelu, brinući se da sve bude lijepo, čisto i uredno. Rado je boravila u tom molitvenom prostoru.
Za vrijeme Domovinskoga rata, 1991. godine, bila je uvedena radna obveza. Za sve djelatnike nije više bilo slobodnoga dana niti smjene. Odjeli su, radi sigurnosti, bili preseljeni u podrum i u ratno sklonište. Bili su to vrlo teški dani. Bez struje i vode, trebalo je njegovati malenu djecu. Osobita briga bila su nedonoščad. Do zadnjega s. Damira ostala je u bolnici. Kada se moglo izići iz bolnice, s. Damira dobila je zadatak, zajedno sa s. Mirkom Brašulj (1932.-2024.), da šestomjesečnu djevojčicu, Tanju Šimić, i njezinu dokumentaciju odnese u Zagreb. Predala je dijete u Klaićevoj bolnici, u Zagrebu. Liječnici u Klaićevoj bili su zadivljeni time kako je beba bila dobro njegovana u tako teškim uvjetima. Pobrinula se s. Damira da Tanja primi sakramente, pa ju je kard. Franjo Kuharić (1919.-2002) krstio. Tanja je ostala trajno povezana sa s. Damirom. Medijski je spašavanje ovoga djeteta bilo dobro popraćeno, osobito bi se ponavljalo na dan sjećanja na Vukovar. Dokle god je mogla, išla je s. Damira 18. studenoga, na Dan sjećanja na žrtve Domovinskoga rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, u Vukovar.
U Zagrebu je s. Damira bila namještena na Traumatološkoj klinici, gdje je bilo puno ranjenika iz Vukovara koji su se jako obradovali vidjevši poznatu im sestru. Tamo je ostala sve do mirovine 1996. godine. Zbog svojih zasluga u Domovinskom ratu dobila je Spomenicu Domovinskoga rata i Iskaznicu hrvatskoga branitelja.
Sestra Damira ostala je i nakon odlaska u mirovinu na Vrhovcu te je povremeno išla u privatnu dvorbu bolesnika. Kasnije je bila na dužnosti u praonici rublja. Tu je marljivo i požrtvovno radila sve dok je mogla. Uživala je kada je mogla obradovati druge. Gospodin joj je dao mnoge darove kojima je rado pomagala svima. Uz ostale darove, imala je i pjesničkoga dara te je osobito o Vukovaru ispjevala mnogo pjesama, neke se mogu i pjevati, a sabrane su u knjizi „Vjera u beznađu“. Zbirka je izdana u Vukovaru 2019. godine.
Po zagovoru Blažene Djevice Marije i sv. Benedikta, sv. Bone i vukovarskih mučenika, primio ju Gospodin u društvo anđela i svetih, a našoj Družbi izmolila novih duhovnih zvanja koja će, poput nje, hrabro pomagati nevoljnima i pjevati Gospodinu svojim životom.
