Nekrolog

Sestra  ZVONKA  (Ljubica)  SREMIĆ

 Rođena: 8. lipnja 1939.

Prvi zavjeti: 28. travnja 1964.

Umrla: 8. studenoga 2024.

 

Najvažnije je prepustiti se u Božje ruke i prihvatiti njegovu volju, rekla je jednom prigodom s. Zvonka, a tako je i živjela, smireno i s pouzdanjem prepuštajući se Božjemu vodstvu do zadnjega trena, kada je njegova volja bila preseliti ju u nebesko kraljevstvo, na spomendan bl. Gracija Kotorskoga, u petak 8. studenoga 2024. godine, u 8,10 sati. Sestra Zvonka preminula je u Domu sv. Josipa u Đakovu, okružena sestrama u molitvi.

Župi Kravarsko pripada i maleno selo Gladovac. U jednoj drvenoj kućici na brježuljku, okruženoj voćnjacima i zelenim livadama, bujnim vinogradima na susjednim brježuljcima, 8. lipnja 1939. godine, uoči blagdana Tijelova, rodila se djevojčica, kao najmlađe dijete dobrih katoličkih roditelja Stjepana i Marije rođ. Fiket. Na krštenju u Župnoj crkvi Uzvišenja sv. Križa, Kravarsko, dali su joj ime Ljubica. Kada je imala tek 9 mjeseci, umro joj je tata. Majka je ostala sama sa šestero nejake djece. Najstarije dijete bilo je u dobi od 10 godina. Majka, iako je imala bezbroj drugih briga, nije zaboravljala ono najvažnije: poučavati djecu u vjeri. U dogovoru sa župnikom, Ljubica je u šestoj godini pristupila k Prvoj sv. Pričesti u studenom 1945. godine. Za ovaj važni sakrament pripremala ju je, pod nadzorom župnika, jedna dobra i pobožna djevojka iz sela. Bio je to jedan od najsretnijih dana u njezinu životu, iako mjesna crkvica nije imala ni tornja ni krova, a oltar je bio napravljen od dasaka. Ipak je tu bilo neizmjerno Blago, zlatni ciborij koji je čuvao malu sv. Hostiju i u njoj živoga Boga koji je toga dana sišao na oltar i došao po prvi put u nedužno dječje srce. Toga dana Ljubica je u srcu osjetila da ju Isus zove. Taj se zov učvršćivao u čestim sv. Pričestima.

Kao što piše u svojem Životopisu, od ranoga djetinjstva nije bila pošteđena raznih križeva. S obzirom na to da nije imala oca, njezine oči bile su trajno uprte u majku. Ubrzo su majku odvojili od uplakane djece. Odvedena je u kaznionicu u Požegu, jer je branila nevinost bl. kardinala Alojzija Stepinca i pomagala križarima. Ljubici je nedostajala majčina skrb pa je nakon drugoga razreda osnovne škole prekinula školovanje. To je doživjela kao ponovni Isusov pohod, taj križ odvojenosti od majke. Tako ju je Isus privlačio sve bliže k sebi. Rado je prinosila žrtvice i molila devetnice s nakanom da se majka vrati kući. Molitve su bile uslišane. Nakon dvije godine boravka u logoru, majka se vratila kući. Tu radost ponovnog majčina zagrljaja nije bilo moguće opisati. Ni ova radost nije umanjila Ljubičinu čežnju za samostanom, kamo je željela poći već u 15-toj godini života. Na putu do samostana stajale su mnoge zaprjeke. Jedna od važnih i ozbiljnijih zaprjeka bila je škola. Ali, Isusu to nije bila zaprjeka. Među knjigama, pronašla je Ljubica nekoliko listova iz životopisa sv. Bernardice, s opisom koji govori o tome kako je baš malu, neuku i siromašnu pastiricu Bernardicu Gospa odabrala za tako veliku zadaću. Tada je Ljubici postalo jasno da škola nije razlog da se odbije Isusov poziv. Po župnikovu savjetu polagala je ispit za nižu osnovnu školu, iako protiv mamine volje. I to je bila njezina žrtva.

Iz intervjua sa Svjetlanom Đuran, za Hrvatsku katoličku mrežu, objavljenog 17. 10. 2021. godine, doznajemo da je još kao dijete pomagala župniku u vrlo teškim uvjetima. I župnik je sam bio progonjen, kontrolirali su ga službenici vlasti koji su boravili u sobi do njegove.

Župa Kravarsko crkvi je darovala mnoga zvanja. Prije Ljubice u samostan su otišle s. Marinela Herceg (1945.-2021.) i s. Hermila Klasnić, također Milosrdne sestre sv. Križa. Nakon godina čežnje da i sama odgovori na Božji poziv, konačno je dobila odgovor iz Đakova da je primljena. Trebalo je svladati još jednu zaprjeku – rastanak od majke i najbližih u obitelji. Hrabro je 5. travnja 1960. godine učinila i ovaj korak. U već spomenutom intervjuu o tome kaže: „Majka je bila žalosna što idem u Đakovo jer je to daleko od mog rodnog mjesta. Govorila je kako me ne će moći vidjeti. Ali, kad me je dopratila u samostan, ugledala je s ulaznih vrata veliki kip Srca Isusova, kojega je štovala. Prespavala je u samostanu i sjedećega dana, prije povratka kući, rekla mi je da će mi u samostanu biti lijepo. Nije ni zaplakala. Bilo je to na smrti dan blaženoga Alojzija Stepinca 1960. godine. Uvijek sam govorila da je moje zvanje on izmolio, zato što je moja majka hrabro branila njegovu nevinost i zbog toga je bila kažnjena zatvorom.”

U kolovozu bila je poslana u Osijek kao pomoć sestri sakristanki. Sreći nije bilo kraja jer je mogla spremati crkvu i tako biti u Isusovoj neposrednoj blizini. Bila je spremna na svaku žrtvu samo da bude blizu Isusu i da ostane vjerna njegovu pozivu. Iz Osijeka vratila se u Đakovo i u rujnu započela je bližu pripremu za novicijat i Prve zavjete. U srcu je nosila tihu radost i sreću, s puno zahvalnosti Isusu za milost redovničkoga poziva.

Nakon Prvih zavjeta 1964. godine pošla je u Osijek (V.) za sakristanku. Godine 1971. odlazi u Pakrac. Uz redovite dužnosti obavlja i dužnost kućne poglavarice do 1975. godine, zatim se 1980. vraća u provincijalnu kuću za sakristanku, a 1981. odlazi u Jovanovac, isto u sakristiju. Dužnost sakristanke vrši od 1981. do 1985. godine u Osijeku (I.). Nakon boravka u Đakovu, u Biskupskom domu, od 1985. godine, gdje je obavljala razne kućne poslove, godine 2004. vraća se u Osijek (I.) za sakristanku. Zbog povrjede kuka 2008. godine iz Osijeka odlazi u Đakovo na liječenje i već 2009. preuzima sakristansku  službu u Krapini. Pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji djelovala je od 2016. do 2022. godine, a nakon toga, početkom 2022., premještena je u Marijin dom u Zagrebu, a potom, u jesen 2023. godine, u Dom sv. Josipa u Đakovu.

U svakoj službi, koja joj je bila povjerena, posvećuje svu svoju ljubav Isusu i radeći klanja mu se čitavim srcem. Sestre su osjetile njezinu blagost, smirenost i uronjenost u molitvu, njezinu finoću i strpljivost. Ne može se previdjeti požrtvovnost u radu, samozatajnost, uslužnost i urednost s. Zvonke, kao i ugodu koju su osjetili oni koji su se s njom susretali. Posvuda oko sebe širila je mir. Ako bi ju netko i nehotično povrijedio, ona bi to šutke podnijela, kao naknadu Isusu u euharistiji, koji je često vrijeđan i zanemarivan. Ako bi najbliži previdjeli da poslovi nadilaze njezine snage, ona to nije pokazivala i nije bila nezadovoljna u tim danima napora. U svemu što je činila, očito je bilo da s Isusom i za Isusa živi svoje dane.

Kada joj je bilo najteže, obraćala se Nebeskoj Majci. Neka je i sada ona povede u vječnu radost sjedinjenja s Presvetim Trojstvom i vječnoga klanjanja u zajedništvu s anđelima i svetima.

Zagledana u otajstvo Križa, slijedila je stope Raspetoga Krista. Gospodin joj bio nagrada, a nama darovao novih, revnih duhovnih zvanja koja će za njega svijetliti u ovom izazovnom vremenu.

s. Nada Martinković

Intervju

17.10.2021. / 09:00 / Svjetlana Đuran

Članica Družbe Milosrdnih sestara sv. Križa, s. Zvonka Sremić, smatra da je blaženi Alojzije Stepinac izmolio njezino zvanje. Naime, njezina je majka bila kažnjena dvogodišnjim zatvorom jer je branila Stepinčevu nevinost, a s. Zvonka ušla je u sestarsku zajednicu u Đakovu na njegov smrti dan 1960. godine. Želja da pomaže svećenicima, koji su za vrijeme komunizma bili jako progonjeni, ostvarila se tijekom njezina dugogodišnjega djelovanje. Služila je u Biskupskom dvoru u Đakovu, a zadnjih godina djelovala je u zgradi Hrvatske biskupske konferencije.

„Najvažnije je prepustiti se u Božje ruke i prihvatiti njegovu volju”, ističe s. Zvonka Sremić, članica Družbe Milosrdnih sestara sv. Križa koja je, slijedeći Božju volju, iz rodnoga Turopolja, nedaleko od Zagreba, došla u Đakovo. Krštena je u Župnoj crkvi Uzvišenja sv. Križa u Kravarskom. Župa Kravarsko darovala je Crkvi brojna zvanja. „Bilo je tako da jedni slave svoje mlade mise, a odmah nakon toga drugi iz župe odlaze u bogosloviju. Župa je bila bogata i muškim i ženskih zvanjima”, svjedoči s. Zvonka. Ona sama imala je teško djetinjstvo. „Nas je bilo šestero djece, a mama je ostala udovica s 30 godina. Tata je umro kad sam imala 10 mjeseci, a najstarija seka imala je 10 godina. Mami nije bilo lako odgajati šestero djece, ali nas je učvrstila u vjeri. Kada je došao Drugi svjetski rat, mamu su otjerali u kaznionicu u Požegi jer je pomagala križarima. Nekoliko dana nismo uopće znali ništa o njoj. Dok mame nije bilo, bavili smo se zemljoradnjom, radili smo što smo mogli i bilo nam je po tome pitanju teško, ali smo bili jaki u vjeri. Svaku smo se večer okupljali oko stola u sobi i molili sve što smo znali da se mama vrati, a ona je došla nakon što je odslužila dvogodišnju kaznu. Pričala je da su je osudili samo zato što nije htjela potvrditi da je Alojzije Stepinac zločinac.”

‘Što činimo svećeniku, činimo Isusu’

Sestra Zvonka imala je svega šest godina kad joj je mama završila u zatvoru, ali se sjeća da je u to vrijeme bilo jako teško živjeti i svjedočiti svoju vjeru. Pod povećalom vlasti bio je i tadašnji župnik, koji se dao u obnovu crkve. „Vlč. Mirko Jurin bio je jako uporan u obnovi. Rekao je da će i svoju zadnju haljinu dati za obnovu. Nažalost, ubrzo je zatim umro. Imali smo običaj odnijeti nešto od hrane župniku, jer nije imao kuharicu, a prije nego što bismo došli do njega, kontrolirali su nas predstavnici vlasti koji su bili u susjednoj sobi do župnika. Činilo mi se da župnik nigdje nije smio bez njihova znanja. Bilo je teško. Meni je bilo drago kada sam mogla, ako je bilo potrebno, i nešto pretrpjeti kako bih pomogla svećeniku. Mama nam je znala govoriti da ono što činimo svećeniku, činimo dragomu Isusu jer su svećenici njegovi zamjenici ovdje na zemlji.”

Djeca su radila,, predvođena najstarijom kćerkom koja je tada imala 16 godina. A najmlađoj je majčino odsustvo jako teško padalo. „Dvije godine bez majke bile su mi jako teške. Kada mi se znalo dogoditi nešto jako teško i kada sam trebala utjehu, onda sam se znala obraćati Majci Božjoj riječima: ‘Majko Božja vidiš da moja mama sada nije tu, daj mi ti pomozi!’ Jako smo se veselili kada se majka vratila. Danima se od nje nisam odvajala.”

Čekala je svoj red za odlazak u samostan

Želju za redovništvom s. Zvonka izrazila je još u djetinjstvu. „Ne sjećam se koliko sam imala godina kada sam, kao djevojčica, išla u polje, a jedna susjeda znala me je zadirkivati da ću biti njezina snaha. Odgovarala sam joj da ne ću. Čak nisam željela s njom razgovarati. Majka me je zbog toga prekorila, a ja sam joj rekla da ne ću biti ničija snaha te da želim biti redovnica. Iz moje su župe s. Hermila i s. Marinela otišle u Đakovo u samostan. I ja sam željela ići u Đakovo, ali je majka rekla da moram čekati svoj red, jer nije imala financijskih mogućnosti spremati mene u samostan i sestru za udaju. Iako sam željela s 15 godina ići u samostan, kako sam morala čekati svoj red, to se ostvarilo u 21. godini.”

 

‘Moje zvanje izmolio je kardinal Stepinac’

Sestra Zvonka došla je u samostan u Đakovu u pratnji majke. „Majka je bila žalosna što idem u Đakovo jer je to daleko od mog rodnoga mjesta. Govorila je kako me ne će moći vidjeti. Ali, kad me je dopratila u samostan, ugledala je s ulaznih veliki kip srca Isusova, kojeg je štovala. Prespavala je u samostanu i sjedećeg dana, prije povratka kući, rekla mi je da će mi u samostanu biti lijepo. Nije ni zaplakala. Bilo je to na smrti dan blaženoga Alojzija Stepinca 1960. godine. Uvijek sam govorila da je moje zvanje on izmolio zato što je moja majka hrabro branila njegovu nevinost i zbog toga je bila kažnjena zatvorom.”

Prva služba s. Zvonke bila je u Osijeku. „Poslali su me da pomažem u crkvi u Osijeku. Jako sam voljela uređivati i ukrašavati crkvu te pomagati svećenicima. Režim u to vrijeme nije bio naklonjen Crkvi i nije bilo ugodno prolaziti ulicom i čuti da mama svome djetetu govori kako prolazi baksuz. Mene je to poticalo da se još više molim za obitelji i za djecu, ali i za svećenike koji su znali završiti i po logorima.”

Uz službe po župama, gdje je bila na ispomoć župnicima, s. Zvonka ističe da je bila na službi i u Biskupskom dvoru u Đakovu, kod biskupa Ćirila Kosa. „Dvadeset godina služila sam u Biskupskom domu. Za mene je biskup Kos bio jako jednostavan čovjek. U početku sam se bojala kako ću, jer je on velik čovjek. Sjećam se da je ujutro znao predvoditi misu u kapelici. Zatim bih ja poslužila doručak, a on bi uvijek pronašao neku rečenicu iz evanđelja koju mi je rekao i koja bi me nosila cijeli dan. Ima jedna zgoda kada nisam znala koliko dugo trebam kuhati jaje, koje ne bi trebalo biti ni tvrdo niti mekano. Tada mi je rekao da izmolim Očenaš i da će za to vrijeme jaje biti kuhano. Zbog njegove jednostavnosti doživljavala sam ga kao oca koji je uvijek spreman pomoći.”

 

Najmanja žrtva učinjena iz ljubavi prema Isusu ima veliku vrijednost pred dragim Bogom

Sestra Zvonka naglašava da joj je u redovničkom životu bilo najbolje kada se postavila kao najmanja. „Gospodin mi je povjerio toliko važnih stvari da ih mogu izvršavati u blizini naših biskupa i svećenika. Pomagati im bilo je upravo ono što sam oduvijek željela, a nastojala sam se u svemu tome postaviti kao najmanja. Ako je i bilo nečeg što nisam uspjela izvršiti baš kako sam željela, to sam prepuštala dragomu Bogu. Odgajali su nas tako da i najmanja žrtva, ako je učinjena iz ljubavi prema Isusu, ima veliku vrijednost pred dragim Bogom.”

Svoje slobodno vrijeme tijekom godišnjih odmora s. Zvonka provodila je sa svojom sestrom i njezinim suprugom. „Moja sestra Danica udala se za Alojza Kolareca i, kako nisu imali djece, mene su uzeli pod svoje, pogotovo kada je mama umrla. Boravak kod njih bio mi je najljepši odmor. Kada su slavili 50 godina braka, čak je došao i biskup Kos i imao je u Kravarskom misu za njih.”

Sagledavajući svoj život, s. Zvonka odlučno potvrđuje da bi uvijek odabrala isti put – biti redovnica u Družbi Milosrdnih sestara sv. Križa. „Odrastala sam u Župi Uzvišenja sv. Križa i zbog toga me je privukao naziv Družbe. Poželjela sam biti Milosrdna sestra sv. Križa. Redovito se preporučujem Majci Božjoj. Smatram da je važno prepustiti se u Božje ruke i prihvatiti njegovu volju. Važna je i molitva jer tako čovjek dobije rasvjetljenje od Boga. Meni je najvažniji poklon kada mi netko kaže da će moliti za mene, a i ja također uzvraćam na takav način svakome.”

Izvor: Hrvatska katolička mreža