Gospodar života i smrti pozva našu dragu susestru
s. M. Veroniku Janjić, iz Vidovica, BiH
okrijepljenu sv. Sakramentima u vječni pokoj 21. siječnja 2026. god. u 7,55 sati, u Bolnici “Dr. Juraj Njavro” u Vukovaru, u 75. godini života i 53. godini sv. zavjeta.
Sveta misa zadušnica bit će 22. siječnja 2026. god. u 12,45 sati u samostanskoj crkvi Presvetoga Srca Isusova u Đakovu, a potom je pokop u 14,00 sati na Gradskom groblju u Đakovu.
Molimo da Gospodin, izvor spasenja i oproštenja, udijeli našoj sestri vječnu radost u nebeskoj domovini.
Milosrdne sestre sv. Križa
Nekrolog
Sestra Veronika Manda JANJIĆ
Rođena: 21. lipnja 1951.
Prvi zavjeti: 14. rujna 1973.
Umrla: 21. siječnja 2026.
Na spomendan sv. Agneze, djevice i mučenice, sjedinjena s trpećim Kristom, što je u svojoj molitvi proživljavala, s. Veronika sjedinila se s njim i u smrti. Preminula je 21. siječnja 2026. god., u 7,55 sati, u Nacionalnoj memorijalnoj bolnici „Dr. Juraj Njavro” u Vukovaru.
Rođena je 21. lipnja 1951. godine u Vidovicama, u Bosni i Hercegovini, u pobožnoj obitelji od oca Blaža i majke Mare rođ. Ivkić, kao drugo dijete. Krštena je sljedećega dana u Župi sv. Vida u Vidovicama. Dobila je tada ime mamine mame, Manda, i zbog toga ju je mama posebno voljela. Bilo ih je devetero, ali je dragi Bog k sebi uzeo jednoga brata u petoj godini, tako da je ostalo njih osmero na životu. Već tada roditelji su ih usmjeravali na vječnost, kada su ih tješili istinom kako je njihov brat otišao da ih može dočekati u nebu.
Dok je još bila dijete, govorila je da će biti časna sestra kad odraste. Prvu pričest primila je već u šestoj godini, a sv. Potvrdu u trećem razredu osnovne škole. Vrlo rano pomagala je kod kuće jer joj za učenje nije trebalo puno vremena. Ostajala je kod kuće čuvati mlađu braću i sestre, dok je mama radila u polju. U svojem Životopisu piše kako je, kao najstarija od njih, mislila da ju svi trebaju slušati, ali bi se poslije kajala za svoju strogost i plakala bi skupa s njima. Sjeća se sa zahvalnošću da se već u tim godinama učila i vježbala u poniznosti i blagosti, a na to su je upućivali dobri roditelji.
U dvanaestoj godini, na pitanje „hoće li se udati”, odgovorila je da ne će nikada, iako tada još nije bila donijela odluku da će ići u samostan. Također u Životopisu o tome piše: „To što sam rekla da se neću udati to nisam ni znala što sam s tim mislila dok me jednog dana nije dragi Bog pozvao u samostan i to mi je sada potpuno jasno. Jednog dana poslije blagoslova osjetila sam da me Bog zove pa sam rekla svojim roditeljima i onda župniku, a on poznavajući mene dobro, složio se s tim da odem u samostan.” Planirala je ići u karitativni red, ali ju je župnik poslao kod sestara benediktinki na Hvar, odakle se ipak vratila kući i ostala još dvije godine čekati. Želja za odlaskom u samostan nije se u njoj gasila i posebno se molila Majci Božjoj da se to ostvari.
Godine 1966. prvi put došla je u Đakovo, na mladomisničko ređenje, ali i s namjerom da se javi u samostan. Tada se dogovorila sa s. Miljenkom Tadin, voditeljicom postulata, i ubrzo je stupila u samostan. Bilo je to 22. srpnja 1966. godine. Nakon dva mjeseca primila je pelerinu, u to vrijeme znak da je primljena u kandidaturu, i bila je poslana u Vinkovce gdje je kao kandidatica živjela u zajednici sestara u našoj kući i radila tri godine u Župi. U Vinkovcima je završila domaćinsku školu. U postulat je primljena u Đakovu 1971. godine.
Kad je kao postulantica išla u posjet zavičaju, uza sve teškoće s kojima se susrela, doživjela je kako Bog bdije nad njezinom obitelji. Već tada imala je svoj životni moto: „Bog mi je svjedok, Krist mi je uzor i Marija pomoć.” U novicijatu je doživjela ljepotu zajedništva jer su se sestre novakinje, kako kaže u svojem drugom Životopisu (od 19. veljače 1992.), slagale u svemu i osjećale jedna za drugu. Tada je, promatrajući jednu sestru u krizi, puno molila za nju i tražila „da njene teškoće i kriza malo na mene dođu, da njoj bude lakše”. Molitve su joj bile uslišane i ubrzo je osjetila težinu zvanja, ali je bila svjesna da je to sama molila i odlučila je izdržati. Osjetila je kako joj je to bila najbolja godina života i kako ju je Gospodin spremao da bi u redovničkom životu bila bliže njemu. Tu je naučila da se u svakom trenutku svojega života oslanja samo na dragoga Boga. U godini novicijatske prakse svjesno je vježbala, susrećući se sa suprotnim naravima od svoje, „biti finija i ne tako preosjetljiva sestra, tako ću moći druge razumjeti kada sam i sama doživjela teškoće”. Te godine tiskane su nove Konstitucije pa su ih prije zavjeta novakinje proučavale.
Došao je i dan Prvih zavjeta, 14. rujna 1973. godine, za koje se posebno „spremala i molila se Bogu da budem prava sestra sv. Križa”.
Nakon Prvih zavjeta s. Veronika najprije je bila poslana u Đakovicu, gdje je bila sakristanka godinu dana, a onda je kod duhovnih vježbi doznala da ostaje u Đakovu, gdje je kao vrtlarica uzgajala cvijeće u samostanskom vrtu. Uz taj posao, završavala je osmoljetku. U Životopisu piše o jednoj zgodi s ispita, na kojem je komisija na početku pitala kako joj je u samostanu, je li zadovoljna i je li joj teško. Kad su doživjeli da „zrači zadovoljstvom i srećom”, rekli su da je to dovoljno i da ne treba dalje odgovarati. O tome piše: „Ja sam na to bila ponosna, jer sam osjećala da to ne ide meni, nego mojoj Družbi kojoj pripadam. Sve što je u meni dobro, od Boga je.” Već 1976. godine premještena je u Biskupiju u Krku, gdje je imala brigu za kuhinju i vrt. Ali, trebalo je tu naučiti nov način kuhanja. Uz Božju pomoć ubrzo se snašla i osjećala se kao kod kuće. Otkrila bi što preuzv. Karmelo Zazinović želi za objed i prije nego bi se on vratio s puta. No, on je imao za nju i jedno pitanje, jer su se sestre prije nje svake godine mijenjale. Pitao ju je koliko dugo misli ostati. O tom razdoblju piše: „Pokušala sam s Božjom pomoći prihvatiti sve što se od mene traži. Gospodin kuša one koje voli.” Tada je cijelu godinu imala problema s koljenom, morala je mirovati, ali je osjetila i strah jer se tako mlada razboljela, a bila je pred doživotnim zavjetima. Tada je molila devetnice blaženoj majci Mariji Tereziji i stavljala na koljeno njezine moći. Ozdravila je od toga dana i poslije nije imala problema s koljenom, unatoč poslovima koji zahtijevaju puno napora i hodanja. Uz doživotne zavjete zapisala je: „Vječni zavjeti su za mene bili potpuno umirati sebi, a predati se Bogu i bližnjemu. Od toga dana Bog je u središtu mog života i uvijek je on na prvom mjestu.” Napomenula je da je svečanost zavjeta održana u katedrali, jer se tada obnavljala samostanska crkva. U ovoj zajednici vršila je službu kućne poglavarice 9 godina.
Nakon plodnih dvadeset godina službe u Krku, vratila se u kuhinju đakovačke provincijalne kuće, a nakon tri godine pošla je u Osijek, u zajednicu sestara u Krbavskoj, gdje je, uz kuhanje, vodila brigu za kuću i za zajednicu sestara kao kućna poglavarica. Tu je imala na brizi i kandidatice, koje su se školovale u Osijeku, i bila im je druga majka i učiteljica.
Od 2005. godine odgovorila je na potrebe Provincije prihvaćajući ponovni premještaj u Đakovo gdje je, uz službu kuharice u provincijalnoj kući, od 2007. godine, bila članica Formativne zajednice novicijata. Od 2017. godine, kada je počela osjećati da joj je zdravlje oslabilo, premještena je u Vukovar gdje je, unatoč poteškoćama, ostala uvijek vedra i raspoložena, pripremajući hranu za sestre, i vodeći brigu za zajednicu kao kućna poglavarica.
Sestru Veroniku pamtit ćemo po dobroti i miru. Širila ih je uz osmijeh, vedrinu i lakoću koju je nalazila u molitvi i predanju. Kandidatice, koje su s njom živjele u sestarskoj zajednici u Osijeku, sjećaju se njezine dobrote i velikodušnosti. Premještaje je prihvaćala spremno i znala je svaku situaciju smiriti. U kuhinji je uvijek imala pri ruci Konstitucije i svaki slobodni trenutak koristila je da ih pročita.
U svojem Životopisu piše kako je u kušnjama svaki slobodan trenutak molila u kapeli, ponekad je na mističan način doživjela susret s Isusom, a jednom je doživjela veliko nutarnje svjetlo i utjehu. Velika njezina želja, još od postulata, bila je odlazak u misije. Ali, kada je vidjela da se ta želja ne ostvaruje, zaključila je da je uvjerena da se ona ipak ostvaruje po „želji, žrtvovanju i molitvi”. Na kraju drugoga Životopisa piše: „Dragi Bog tako hoće da mu sve dadem na raspolaganje i njemu sam predala sav svoj život i neprestano predajem sve u njegove ruke. U svemu sam zadovoljna, osjećam se sretnom, a moja je nutrina ispunjena mirom. Bog je sve moje blago.”
Bila je brza i spretna u kuhinji, tako da je nekad sve izgledalo čisto i prazno, kao da se ništa nije kuhalo. No, s. Veronika hranu bi ranije zgotovila, a onda bi sve pospremila. Često je znala doživjeti Božju providnost, kad su iznenada dolazili nenajavljeni gosti, jer bi joj Gospodin dao poticaj da jednostavno pripremi više hrane. U posljednjim danima, u bolnici, prikovana uz krevet, kad su je sestre posjetile, rekla je da je spremna ako je Bog želi uzeti k sebi. Molila je sestre za oproštenje i pozdravljala se s njima. Do kraja je ostala vesela i zahvalna.
U raj poveli ju anđeli i u društvu Blažene Djevice Marije i svetih klanjala se Trojedinomu u vječnosti. Izmolila našoj Domovini i Provinciji novih duhovnih zvanja, koja će nasljedovati Krista Raspetoga, sve do smrti.
