Sestra MERCEDES (Jelena) KOPASIĆ 

Rođena: 11. listopada 1931.

Prvi zavjeti: 6. siječnja 1956.

Umrla: 25. studenoga 2020.

U tjednu, u kojem nam još u srcima odjekuje slavlje nedjelje Krista Kralja, naša se sestra Mercedes preselila u odaje divnoga Kraljevstva Kristova i pridružila se slavlju nebesnika.

Sestra Mercedes rođena je u Donjem Vidovcu, u Međimurju, kao četvrto dijete od oca Matije i majke Jelene rođ. Zvonar. Bilo ih je šestero djece. Sakrament sv. Krštenja primila je u župnoj crkvi i dobila je ime Jelena. U istoj crkvi primila je i sv. Pričest i sv. Krizmu. Mala Jelica već je u ranoj mladosti osjećala Božji poziv. I njezina dobra majka htjela je poći u samostan, za svojom starijom sestrom, ali je Božja providnost odredila drugačije. Stoga je uvijek svojoj djeci jako lijepo i pozitivno govorila o samostanskom životu.

Premda se u obitelji znalo i za dane oskudice i siromaštva, pogotovo u ratno doba, ipak u njihovoj kući nije manjkalo veselja i radosti. Njezin je otac svirao harmoniku, a kasnije je to naučio i brat, te su oni tako, a i njihovi susjedi, često provodili vrijeme u veselju i radosti, naročito nedjeljom i blagdanom.

U obitelji se njegovala i zajednička molitva, a naročito pobožnost Presvetomu Srcu Isusovu i Marijinu. Jelena je već kao malena djevojčica naučila moliti krunicu. Imala je dobru i pobožnu baku od koje je također naučila moliti. Imala je i jednu tetu kod sestara Naše Gospe, koja je sve do smrti bila u misijama u Južnoj Americi. Također je imala dvije sestrične, s. Olgu i s. Karmen Kopasić – koje su bile dvije rođene sestre – u našoj zajednici, te još jednu kod Marijinih sestara.

Na život u redovničkom zvanju mislila je već od djetinjstva. Ona je već u prvom razredu, kada je učiteljica pitala djecu što žele biti, ponosno odgovorila da će biti časna sestra. U naš je samostan  došla u devetnaestoj godini života, 1950. godine. Kao kandidatica završila je osmoljetku. Kako je bila prilično nježna zdravlja, poglavari su je poslali kući na oporavak. Ona se tada žarko molila blaženoj majci M. Tereziji, našoj utemeljiteljici, da bdije nad njezinim zvanjem. Bila je sretna kada se oporavila i ponovno vratila u Đakovo, nastavivši tako redovničku formaciju. Jako se radovala ulasku u postulat, a napose u novicijat, kada je dobila ime sestra Mercedes.

Poslije Prvih sv. zavjeta poslana je u Bar, na dužnost u kliničkom laboratoriju, iako nije imala pojma o laborantskoj tehnici. Zahvaljujući sestri Leonciji, koja je na tom mjestu već radila, i uz pomoć Božju, brzo je naučila osnovne analize i bila je sretna da i ona može nešto doprinijeti za dobro bolesnika. U toj zajednici vršila je službu kućne poglavarice i tamo je proboravila cijeli svoj radni vijek, 32 godine. U to je vrijeme, uz posao, završila u Cetinju četverogodišnju medicinsku školu. Zbog narušena zdravlja pošla je 1988. godine u zasluženu mirovinu. Od tada je boravila u Zagrebu, na Vrhovcu, gdje je dvadeset godina vodila brigu o sestarskoj blagovaonici, a od 2009. godine ostala je u istoj zajednici i obavljala razne male poslove. Zlatni jubilej proslavila je 2006. godine. Bila je to Jubilejska godina, godina u kojoj je obilježena 150. obljetnica postojanja naše Družbe.

Sestra Mercedes, premda istrošena i premda slaba zdravlja, nije se štedjela nikada. Kako je bila prema susestrama u Baru uvijek brižna i pažljiva, tako je ostala i dalje. Voljela je urednost i točnost. S ljubavlju i neumorno služila je tako i  sestrama u blagovaonici na Vrhovcu. Bila je osjetljiva na potrebe ljudi, s puno srca i dobre volje susretala je bolesne i siromašne, koji su joj se obraćali. Također je bila fina i taktična prema suradnicima koji su je dugo pamtili i pitali za nju. Rado ih je saslušala, utješila i ohrabrila, spremno ih je uključivala u svoje molitve i žrtve. Revno je nastojala sudjelovati na svim zajedničkim vježbama. Svojim ugodnim glasom uključila se uvijek rado u liturgijsko pjevanje.

Na bolesničkom odjelu u Đakovu, na koji je došla prije dvije godine, pomagala je slabijima od sebe, a kad je i sama postala nepokretna, bila je tiha i strpljiva. Svakoga je dočekala s osmjehom. Znala je reći da joj je uvijek dobro i lijepo jer je Bog s njom. Sestre svjedoče kako je u njihovim životima ostavila trag blagosti i strpljivosti. Bila je uvijek staložena, tiha, pobožna, dobrohotna i požrtvovna, a nadasve zahvalna za svaku uslugu i dar.

Sestra Mercedes njegovala je duboku pobožnost utemeljenju na Sv. pismu i psalmima. Često je zazivala Duha Svetoga, u svemu što je počinjala, riječima: „Duše Sveti, Duše milosrđa i istine, dođi!“ Gajila je povezanost s bl. s. Zdenkom Schelingovom, koja se milosno objavila njezinoj duši. Molila je njezin zagovor kako bi se približila Milosrdnomu Ocu, Bogu praštanja i svake utjehe i mira. Kad su sestre doznale za tu pobožnost, bilo im je jasno odakle je crpila snagu u radosnom podnošenju trpljenja. Osobito se molila za Božji blagoslov i zdravlje u našim obiteljima.

Krist Kralj neka ju primi u kraljevstvo mira i radosti, a nama podari barem dio njezinih vrlina!

s. Nada Martinković